January 17, 2020

INDIE II

Ako ste potpuno novi na blogu i već počeli da čitate ovu stranu, predlažem vam da zastanete. Potrebno je da najpre posetite stranu POČETNA, a posle nje UVOD – obe su sa leve strane ispod slike. Tamo ćete naći neke korisne informacije u vezi bloga koje biste trebali da znate, kao i neke moje predloge o tome kako da pristupite ovom blogu.
Blog je napravljen kao “muzička knjiga” koja se čita kao i svaka druga knjiga – po određenom redosledu. Pošto, naravno, knjigu ne čitate od sredine ili kraja, nego od početka, počnite sa opštim i uvodnim informacijama (POČETNA pa UVOD), koje će zatim dalje usmeriti vaše čitanje, slušanje i gledanje.

Indie II celina sadrżi četiri svoje podgrupe koje su svrstane sledećim redosledom: IndieTrip, IndieHolyc, IndieSensual, IndieDance.

Ali, ako je ova strana tvoj prvi susret sa Indie zvukom na ovom blogu, onda bi bilo najbolje da pre nego što nastaviš sa Indie II prethodno posetiš stranu Indie I.
Jer, Indie I u svom uvodnom textu dodiruje sve četiri Indie celine. Dakle, odnosi se na ukupan Indie zvuk. Tamo se, na samom početku, nalazi i spisak svih Indie celina (I, II, III, IV) i naziva svih grupa u okviru njih. Samo Indie I uvodni text sadrżi taj opšti osvrt koji je potreban da biste na određeni način pristupili Indie zvuku.
Osim tog zajedničkog uvodnog dela, odlazak na Indie I je neophodan jer su Indie celine pravljene – ne slučajno nego namerno – po jednom utvrđenom smislu koji je potrebno pratiti onako kako sledi. Isto to vażi i za pojedinačne grupe u okviru celina. I one su poređane sa određenom namerom da budu baš tu gde jesu i da se čitaju po tom redosledu. Naravno, i sami textovi za pojedinačne stvari prate tu istu filozofiju.
Zato je preporuka da se vratiš na Indie I i ostaneš tamo dok god ne pređeš sve grupe i pojedinačne stvari u okviru njih. Na taj način ćeš izvući najviše iz Indie grupa i celina koje upravo slede.

Dva pravila su ključna za celine koje imaju svoje podgrupe. Jedno je da celine treba da sabiraju sličan zvuk, i drugo, da se dinamika zvuka pomera od sporije ka brżoj.
Tako smo, na primer, u okviru Indie I celine sabrali Folk zvuk u različitim varijantama. I to tako da najsporije podgrupe (IndieFolk i IndieMelancholy) dođu na početak, a da najbrża grupa (IndieFolkRock) zatvori grupu na samom kraju.
Naravno, celine nikada nisu idealne. Jer, kada bi se do kraja pridrżavale ovih pravila, prestao bi smisao njihovog postojanja. Zato će nešto Folk zvuka svakako ostati i za kasnije Indie podgrupe i celine.
Osim toga, videli smo u Indie I da Folk ima svoje različite varijante i simbioze sa drugim zvucima (Pop, Rock, Electro…). Grupa čak i ne mora da ima Folk u nazivu (IndieMelancholy) ili čak da ima vrlo malo Folk-a u sebi (IndieAcoustic), pa da se ipak nađe u istoj celini sa ortodoxnim folkerima.
Dakle, formiranje celina je jedan kreativan proces koji najčešće vijuga umesto da ide pravo. Nekada je prst sudbine konačno presudio, jer su se u poslednjem trenutku desile bitne izmene. To da, na primer, grupa “koju niko neće” završi tamo gde je niko nije očekivao.
Stvar je u tome da su zvuci najčešće amalgami svega i svačega. Tako da se mnogo toga może kombinovati. Mnogo više nego što to na prvi pogled izgleda. Skoro sve je izvodljivo. Zato se za svaki izbor mogu lako naći dobre racionalizacije – razlozi zašto se tako postupilo. Tada se sve svodi na stvar ličnog afiniteta.
Prema tome, i ovaj izbor Indie celina koji će biti na blogu je mogao potpuno drugačije da izgleda. Bilo je i tu raznih dilema. Możda najveća od njih je bila kako rasporediti Indie II? Koje podgrupe da budu u njenom sastavu i koji redosled da bude među njima? Gde smestiti Indie II u odnosu na ostale tri Indie celine (I, III i IV)?
Problem sa Indie II postoji zato što je taj zvuk nekako netipičan za Indie. Nekako suviše štrči u odnosu na ostale zvuke. Čini se da bi se mnogo bolje uklopio u Chill ili Electro celine koje, takođe, postoje na blogu.
Na kraju se došlo do toga da ti zvuci imaju u sebi neke posebne alternative koja, ipak, baš u Indie-ju nalazi svoje najprikladnije mesto. Jer, dobro je poznato da Indie etiketa może da se nalepi na bilo koji zvuk koji je alternativan svojom lakoćom i prefinjenošću.
Ipak, bez obzira na to – da Indie może da odšeta bilo gde – spontano, tokom vremena su se formirale kompaktne zvučne celine srodnog zvuka koje su napravile neke nevidljive granice u okviru kojih je potrebno svi da se smeste. Sve što je izvan toga je dosta teże grupisati zajedno.
Indie II je na samoj toj graničnoj liniji. To je stranac na koga niko nije računao i sada svi moraju da ga bolje upoznaju ne bi li se na njega navikli.
Što se tiče zvuka, Indie II je uveo u priču jedan “naduvani” zvuk. Onaj koji izgleda kao da ne silazi sa marihuane ili još teżih droga. Sav je pospan, usporen, omamljen. Tetura polako dok se pridrżava da ne padne.
Ipak, Indie II je zadovoljio dva bitna faktora. Okupio je srodnu ekipu oko sebe i pokazao je da je raznovrstan – da ima zvuk različite dinamike. Ali ta različita dinamika nije samo prednost i vrlina nego je i dodatan problem u prilagođavanju, pošto su razlike u ritmu i atmosferi izuzetno velike.
IndieTrip grupa je, na primer, możda najsporija u čitavom Indie-ju a vrlo je blizu tome da bude najsporija i u čitavoj alternativi. To je grupa koja će baš zbog te svoje osobine otvoriti Indie II. S druge strane, suprotne, je IndieDance za koji već po samom imenu kapiraš da je to jedna od najdinamičnijih grupa koja zbog toga dolazi kao poslednja da zatvori Indie II.
Između te dve krajnosti su se rasporedile grupe koje su po intenzitetu nešto bliże proseku.  Prvo ide grupa IndieHolyc koja je nešto aktivnija od IndieTrip-a. A posle nje nastupa grupa čije ime je specijalno izmišljeno za ovu priliku – IndieSensual.
Suviše velika razlika u dinamici između IndieTrip-a i IndieDance-a nije nimalo dobro primljena, jer je rađala dilemu gde ovu Indie celinu smestiti u odnosu na druge tri Indie celine?
Najpre je izgledalo logično da se Indie II stavi na sam početak (dakle, da bude Indie I celina) ili suprotno – na kraj (Indie IV). Ideja je bila da baš zato što je ta Indie celina malo čudnjikava i neprilagođena, da se ili brzo sa njom na startu završi, pa da se što pre prebrine ta briga, ili da joj se da sam kraj pošto se već sve bitno završilo, pa onda tu na kraju više niko neće baš mnogo da obraća pażnju šta se dešava.
Ovaj plan je na prvi pogled izgledao primamljivo, ali je imao veliki problem u tome što takvo postupanje nije manir koji postoji na ovom blogu. To da se prave truli kompromisi i da se stavlja kozmetika bez sadrżine.
Ne, tragalo se za izlazom koji je na kraju nađen tako da se Indie II smesti tu gde je sada – iza Indie I celine. Naravno, to je moralo da ima smisla. Da ima svog opravdanja.
Indie II je imao svog aduta, iako on nije bio na prvi pogled vidljiv. Stvar je u emancipaciji Pop-a kao zvuka. Drugim rečima, svojim posredovanjem Indie II je učinio to da Pop izađe iz senke Folk-a u kojoj je dugo bio, i da preko IndieHolyc, IndieSensual i IndieDance potpuno proširi svoj kapacitet ka Electro-u, Chill-u, pa čak i House-u. To je jako dobro došlo kao zvučni most prema sledećim celinama (IndieIII i IV).
Dobro, ali gde je tu IndieTrip – prva podgrupa u Indie II? Šta se s njom desilo?
IndieTrip je, takođe, most. Ali unazad – prema Indie I. Jer, IndieTrip je po svom karakteru Folk “čovek” od glave do pete. Bez obzira što reč Folk nema u imenu, i bez obzira što Folk obično nije sklon egzibicijama, nego je, uglavnom, skroman i prizeman. IndieTrip tako pomaże da Indie II ne ostane izolovano ostrvo nego da może da se nasloni na svoju Folk braću iz Indie I. Ali, zauzvrat je Indie II morao da prihvati da povremeno crveni pred drugima zbog toga što u svojim redovima ima jednog “naduvanog” interplanetarnog čudaka poznatog širom čitave alternativne galaksije.

INDIE TRIP

IndieTrip baš “okrpismo” u ovim zadnjim rečima uvodnog texta. Sasvim nezaslużeno, jer mi ovde na blogu ne patimo od moralnih načela koja “napolju” vaże. Nama ovde je sve dobro ono što je “dobro”. Što je vrhunsko. A IndieTrip je upravo takav.
U stvari, teret slave ili krivice u čitavom IndieTrip-u snosi samo jedan pojedinac – Sparklehorse. Niko više od njega iz jednostavnog razloga jer u IndieTripu nikoga drugoga nema. Sve tri stvari potpisuje isključivo “SvetlucaviKonj”.
Sećate se da je Sparklehorse pomenut u IndieFolkPop grupi kada je tamo gostovao sa svojom stvari “Mountains”. A pamtite verovatno i kako je uspeo da obrlati lakovernog Folky-ja sa pričom da ima ergelu domaće proizvodnje koja se sastoji od najrasnijih grla koje su prerije divljeg zapada ikada videle.
Moglo bi se reći da ergela postoji, ali ovi konji izgledaju kao da su se najeli bunika i da im ni na kraj pameti nije da gutaju oblake prašine u tamo nekoj preriji bogu iza nogu. Više im je stalo do toga da prekrste noge i putuju u svojim mislima. Napasu se malo  sveże sočne “trave” i čudesna mesta iz mašte su tu, pred njihovim očima. Mmm, kakva milina!
Ali, kada bi to sve tako jednostavno i divno bilo, onda bi svetlucava ergela stvarno bila nešto sasvim drugo od onoga što jeste. Onda bi zvuci “Svetlucavog” ostavljali drugačiji utisak. Potpuno drugačiji od ovih zvuka koji kao da su došli iz neke zone sumraka. Kao da su oproštajno pismo, testament čoveka kome su potonule sve lađe. Očajnog, ispunjenog beznađem, bez i malo volje i snage da nastavi dalje.
Sve je to taj Trip koji stoji u imenu. To putovanje koje kao da se dešava po opustošenim krugovima samog pakla. Kada bi sve to video Folky bi samo gutao vazduh od iznenađenja jer bi surova stvarnost raspršila sve one rużičaste slike koje mu je sladunjavi “Sparkle” uduvao u glavu.
Ipak, ako bi Folky uspeo da se nekako pribere od silnog iznenađenja, verovatno bi se pitao šta mu je tu toliko poznato. Pre ili kasnije provalio bi da to što mu je na vrhu jezika je, u stvari, Folk gen u tom IndieTrip zvuku. Jeste da je očajno i izgubljeno i utripovano. Jeste da je drugačije nego što bi ikada mogao da pomisli da je moguće. Ali, nema nikakve sumnje da je to, ipak, ono domaće, zapadno, farmersko, prašnjavo, folk-ovanje.
IndieTrip je kao trojanski konj uneo na mala vrata Folk zvuk u Indie II celinu koja je, inače sva sastavljena od drugačijih zvuka – od Chill Out-a, Electro-a, House-a. Zato je zaista teško poverovati da je Trip-u ovde bolje nego kod svoje rodbine u Indie I.
Ali, zajedništvo u tugi i očajanju nekada mnogo bolje veże ljude od krvnog srodstva. Kada ljudi zajedno gledaju čašici u dno, postaju bliski na nekom drugom planu koji ne priznaje ni boju koże, ni kulturni nivo, ni nacionalnost, ni bilo šta drugo. Tako je bilo i ovde. Tużno, melanholično raspolożenje je zbliżilo različite zvuke i učinilo to da dele zajednički prostor.
Dakle, koliko god to čudno zvučalo, IndieTrip je na mnogo sličnijem tripu sa IndieHolyc i IndieSensual iz Indie II nego, na primer, sa IndieMelancholy iz Indie I, iako je sa njom jako blizak po Folk srodstvu.
Na taj način je IndieTrip postao most koji povezuje Indie I i II, a i konačno je našao sebi mesto boravka, pošto je iz “keca” proteran zbog lošeg vladanja.
Indie II ima, na neki način, ulogu odmorišta za umorne folk-ere koji su posle naporne radne nedelje pożeleli da se za vikend malo opuste i napune baterije za sledeći radni krug. Ipak, teško da će baš napuniti baterije uz ovako zvučno tumaranje po mraku. Biće pre da će se umoriti i jedva dočekati da se izvuku iz mulja u koji su ugazili. Tada će im se njihova radna nedelja učiniti kao obećana rajska zemlja.
Ali, onda, opet, kada se nađu usred haosa besmislenog i glupog sveta koji im svakoga minuta prożdire energiju i vreme, jedva će dočekati da ponovo dođe kraj nedelje. Da se uspore – da se otkače onako do daske. Ipak, je to nešto posebno, misliće. Nešto što im je svakako potrebno.
I tako će doći novi krug. A Sparklehorse će ponovo da upregne svoje “svetlucavce” i natera ih u galop – na novi Trip u zemlju iluzije.

Mark Linkous je bio oličenje vanserijskog alternativca sa neverovatnim potencijalom da duboko pretvori u najdublje. Patti Smith koja, inače, ima nadimak “kuma Punk-a” (Godmother of Punk) je jako dobro skicirala Mark-ov opus: “Njegove pesme su kao crni ugalj presovan u dijamante”.
Ono što u pesmi to i u glavi. Kontroverza. Borba između genijalnosti i ludila. Hodanje po oštrici brijača koja ostavlja krvave tragove i kada izgleda da se na njoj dobro balansira.
Unutrašnji konflikt je iz tela izvlačio toliko originalnosti da je to povremeno bilo nepodnošljivo.
Kao što je to bilo na turneji po Engleskoj kada je pod dejstvom antidepresiva, valijuma, alkohola i heroina uzetih istovremeno telo konačno popustilo. U besvesnom je stanju sa srcem koje je nekoliko minuta prestalo da kuca i nogama koje su potpuno otkazale. Spašen je, ali prisiljen da bude šest meseci u invalidskim kolicima. Da gleda svoje oduzete noge i razmišlja o svom żivotu.
Nastavio je dalje. Onako kako je jedino umeo. Onako kako je morao. Do kraja, do koske. Vrhunski talenat, ali i nepodnošljiva borba sa depresijom i beznađem.
I onda, šestog marta 2010 metak u srce. Metak koji je sopstvena ruka stavila u cev. Sparklehorse i dalje żivi u sećanju mnogih poznatih muzičara koji su sa njim sarađivali. Dvojica bliskih prijatelja i saradnika sopstvenim sredstvima i donacijama upravo realizuju dokumentarni muzički film o ovom neverovatnom umetniku bezgranične kreativnosti.
Govorio je da pokušava da ovekoveči detalje – one sitne titraje żivota koji pored nas prolaze neprepoznati. Suviše smo neosetljivi i suviše haotični da bismo prisustvovali dešavanju żivota na mikroskopskom nivou. Na onom nivou koji trażi da se makar na momenat zaustavi naša uobičajena uspavanost. Naša opsednutost spoljašnjim, površnim dożivljavanjem sveta.
Da li jutro może da bude prazno? Może po rečima Sparklehorse-a. “Morning Hollow” (jutarnja praznina) će nam objasniti to svojim zvukom.
Svaka praznina nije prazna – neispunjena. Ne. Ova praznina u “Morning Hollow” istovremeno ima jako mnogo punoće u sebi. Ima je toliko da prosto pršti na sve strane. Ako si u stanju da makar malo usporiš svoj um i otvoriš svoje srce osetićeš u trenu koliko samo bogatstva ima u ovoj zvučnoj praznini.
Sve je jako sporo, sporo do bola. Kao da naučničkom briżljivošću seckaš srce na parčiće. Na male sitne komade.
A opet, s druge strane, taj jednostavni ritam od “jedan gore, jedan dole” może da ti se učini kao najlepši baladni zvuk koji si ikada čula u żivotu. Nešto što se tako dobro uklapa da bez obzira na svu grozu i svu jezu koja se oseća u vazduhu ne może a da te ne oduševi.
A onda, opet zvuci udaljenog roga ili harmonike koji tako tiho sviraju prazninu da ih jedva razaznaješ. A njima se, onda, u toj zvučnoj sablasnoj tišini pridrużuju i gudači. Jedan čelo koji prosto kao da se guši pod teretom svoje dubine i jedna violina koja zaneseno pokušava da ti objasni svoju prazninu koja se spušta odozgo.
Sve to kao da se probija kroz tešku sivu maglu koja propušta kroz sebe samo zvuke koji imaju żig. Samo zvuke koji su pozvani. Oni zvuci koji se nalaze na tankoj granici između raja i pakla.
Ali, ta gitara. Neverovatno kako je samo taj zvuk jasan i melodičan. Čini ti se da svaki najmanji delić tog gitarskog zvuka bukvalno upijaš svim svojim čulima. Imaš utisak da bi te żice da ih ostaviš tako mogle da vibriraju do u večnost. Kakvom samo bożanstvenom punoćom odjekuju te żice.
Ipak, ta bożanska gitara nije jedina gitara koja se čuje. Uskoro će se u tu vibrirajuću pozadinu ubaciti još nekoliko njih. Sve su električne, ali zvuče nekako slabo i ranjivo. Zvuče na prazno, na tu i tamo, na kap po kap.
Ali, ubrzo shvataš da gitare rade baš to što treba da rade. Da to rade jako dobro. Da tako testiraju tvoju posvećenost – tvoju otvorenost. Ako si prisutna, budna i uključena u dešavanje, onda ćeš te jedva čujne kapljuće zvuke dożiveti kao vrhunsku kreativnost.
A onda najbolje od svega – glas. Glas će te pogoditi takvom snagom da ne możeš a da to ne primetiš. To nije glas za koga ćeš da każeš da je kvalitetan, da je moćan. To nije glas koji obara s nogu svojom prefinjenošću, svojom lepršavom suptilnošću. Ne, ništa od onoga što Indie očekuje od glasa ovde nećeš naći.
Jer, ovaj glas ne pripada nikome. Ne ulazi ni u jednu šemu i podelu. Możeš ga nazvati bilo kojim imenom i neće mu smetati – jer on je bezimen. Jer, on zna da on nije ime.
Taj glas je svet za sebe. Svet koji je napravio svojom egzotičnom emotivnošću. Svet koji ima znak jednakosti sa čistim, nerazblażenim dożivljajem stvarnosti.
Kada čuješ taj čudotvorni glas učiniće ti se da ga čuješ tako dobro, tako jasno da możeš da osetiš zvuk usana koje se razdvajaju kada treba da izgovore reč. Glas kao da je u dubokom melanholičnom transu.
To nije očajanje, jer očajanje snażnije reaguje. Ne, ova reakcija je minimalna. Ovaj dożivljaj je još dublji od očajanja. Kao očajanje koje čak više nije ni tużno niti uplašeno, nego je totalno bespomoćno da bilo šta uradi. Ne postoji ni tračak nade, ni najmanja iskra svetla u ovoj teškoj pomračini.
A glas, glas izgleda kao da ima dvesta godina. Kao da mu je jako teško da otvara usta. Nema ni trunčice volje da bar malo ubrza. Da unese bar minimum żivosti i bar iskricu neke żelje. Da pobudi bilo kakvo očekivanje – bilo čega. Ne, ovaj glas ne očekuje ništa.
Uz muški glas tu je, takođe, i jedan żenski. Po atmosferi je u dlaku isti. Kao zombi tetura somnabulno, totalno absorbovan svojom unutrašnjom situacijom. Niti vidi, niti čuje bilo šta oko sebe.
Muški i żenski glas udrużeni uvek simbolizuju Jedninu. Celokupni Kosmos. Ono što je najdublje, najmističnije u njemu. Time se poruke još više dramatizuju. Time se emotivnost podiże na kvadrat.
A reči, reči su ovde ionako manje vażne, jer kada je poslednja reč pala ostalo je još skoro pola vremena za zvuk. Za tihe varijacije i tużan ples instrumenata koji se kako vreme prolazi polako isključuju i stišavaju.
Atmosfera potseća na onu kada smrt zakuca na vrata i saošti da je odvela sa sobom neko drago, poznato biće. Kada čovek stoji nem, bez misli, bez żelje i volje za bilo čim. Zatečen je i još nije stigao da oseti tugu i bol.
A to może da bude i trenutak kada je već završena faza očajanja, plakanja i neverice. Prošao je prvi udarni talas i čovek je sada suočen sa brutalnom stvarnošću. To se, zaista, dogodilo. I to se više nikada ne może vratiti nazad.
Tada u tim trenutcima čovek oseća prazninu – duboku, tešku prazninu. Usta mogu da se otvaraju i reči mogu iz njih da izlaze, ali one to rade same. Refleksno. Kao kada zmija ostane bez repa koji se i dalje trese ne shvatajući još uvek da je već mrtav.
Upravo o tome se i radi u ovoj stvari – o smrti. O njenoj smrti i njegovoj patnji.
Već samo jutro je to nagoveštavalo. Srebrna jutarnja praznina koja kao da je podrhtavala od starosti – od istrošenosti. Koja se osećala na zagorelo ulje raja staro deset godina, preteško da se podnese.
On je zapalio vatru u kuhinji. Namestio joj je krevet pored peći. Pošao je da prošeta do groblja sam jer ona nije htela da pođe.
Ali, kada se on vratio, kada je ponovo ušao u sobu, ona ne ustaje. Ne ustaje, niti će ustati. Niti će više ikada trčati poljima.
Već smo do sada imali tużne, pretużne stvari na blogu i uvek je priča ta da pokušaš da se otvoriš i za ovakav zvuk. Jer, i to je deo żivotne igre koja se, inače, ne dešava samo ljudima nego svemu što postoji.
Dakle, ono što se dešava ovde na blogu je manifestacija żivotnog ciklusa kroz zvuk – bez obzira kog je ona znaka i raspolożenja. Vażno je jedino da je jako dobra. Da je fantastična. Ako je takva, onda slavi żivot – večni Život. Pa makar bila i crni dijamant.
In the silver morning hollow
Trembling and getting old
Smelling burnt oil of heaven
About ten years, too big to hold
She don't get up when I come into the room
She don't run through the fields anymore
Built a fire in the kitchen
Made her bed by a stove
Took a walk to the graveyard
But she didn't want to go
She don't worry all them murders of crows
Even though they was always out of reach
She don't get up when I come into the room
She don't run through the fields anymore
(Sparklehorse – Morning Hollow)


Nastavljamo dalje svetlucanje Sparklehorse-a. U stvari, vraćamo se nazad na prvi album (Vivadixiesubmarinetransmissionplot) i stvar “Sad And Beautiful World” (tużan i divan svet). Ovaj prvi album je Mark Linkous uradio onako kako dolikuje Indie alternativcima: za sve stvari je sam napisao muziku i text, a u svojoj reżiji – kod kuće – je obavio i snimanje zvuka.
Mark każe da je u tom periodu pokušavao da napravi prekretnicu u svom żivotu. Da kada već toliko bola ima u sebi, da ga onda barem iskoristi i pretoči u nešto vredno – u umetnost. Između ostalog je i izjavljivao da tada (kada je pravio album) uopšte nije ni znao šta, zapravo, radi.
Naravno da nije znao. Kao što umetnici uglavnom i ne znaju ni šta stvaraju ni kako im se to dešava. Neko kao Mark – ionako depresivan i malodušan – je po prirodi imao malo samopouzdanja a mnogo samokritike. Kao teenagerka kojoj se koliko god se trudila i doterivala nije sviđala njena slika u ogledalu.
Ipak, drugi ljudi su prepoznali i znali da cene Mark-ovo stvaranje od samog početka. Nije slučajno da ranije pomenuti muzički film o liku i delu Mark Linkous-a i njegovog Sparklehorse-a ima naziv baš po ovoj stvari (Sad And Beautiful World ) koja u svom nazivu odslikava Markov żivot kao večitu borbu suprotnosti između tużnog i divnog.
Jedan od Markovih poznanika je rekao da su njegovi textovi izrazito nadrealni. Da kao da dolaze iz zemlje snova ili da čak uopšte ništa i ne znače.
Da, snovi su izgleda veliki pokretač Markove fantazije i kreativnosti. Prošla stvar “Morning Hollow”, na primer, dolazi sa albuma koji se zove “Dreamt For Light Years In The Belly Of A Mountain” (sanjano svetlosnim godinama u utrobi planine). Możda je taj album nastao baš u periodu kada je Mark żiveo na planini. Jer, jedan njegov poznanik potvrđuje da je “żiveo u sred planine sa medvedima i zmijama”. Verovatno iz tog perioda potiče i stvar “Mountains”. Sećate se da smo je imali u Indie I (IndieFolkPop) kada je sve iznenadila svojim čudnim nastupom.
Naziv ovog albuma (Vivadixiesubmarinetransmissionplot) takođe potiče iz Markovog spavanja. Tačnije iz njegovog sna u kome je sanjao građanski rat u Americi i podmornicu iz čije se unutrašnjosti čula muzika nekog benda. Zvuci su se mešali i prekidali pod udarcima talasa, a on je te delove pokušao da spoji u jednu reč (Viva-dixie-submarine-transmission-plot).
“Sad And Beautiful World” je kako joj ime każe jedna tużna i divna stvar. Możda manje tużna a više divna. Ima u njoj, naravno, teżine i melanholije – kao što ih ima u svim Markovim stvarima – ali ima istovremeno i optimizma.
Opet je to jako spori sanjalački ritam koji se vuče nogu pred nogu. Neko takav zvuk zove i Dream Pop, dok je za većinu to, ipak, Indie Rock. Mi smo mu ovde nalepili etiketu putovanja (Trip), što ima veze sa “budnim spavanjem”, maštanjem, fantaziranjem čemu je Mark bio sklon, a i sa njegovom konfliktnom ličnošću koja nije prezala da svoje snove malo pogura i preko stimulativnih sredstava.
Inače, ovo je, po našim merilima ovde na blogu, u stvari, jedan IndieFolk zvuk, tačnije IndieMelancholy. U toj grupi bi se i Mark našao da ga nismo smestili u “karantin”.
Baš zbog tog specifičnog ritma i zvuka koji karakteriše Sparklehorse – koji ga izdvaja od svih ostalih – bilo je teško ubaciti još nekoga u IndieTrip. Jednostavno, niko se ne uklapa. I verovatno još dugo neće.
Możda će IndieTrip zauvek ostati u ovom minimalnom sastavu. A możda i ne, jer je Sparklehorse ostavio dubok trag u Indie zvuk. Posejao je dobro seme iza sebe, što će pre ili kasnije verovatno dati neki rod koji će moći da nastavi tradiciju.
“Sad And Beautiful World” je jedna jako jednostavna stvar. Prosto neverovatno kako je niko ranije nije napravio. Zvuk čine nekoliko električnih gitara koje istovremeno prave akustičnu podršku a i soliraju. Fino, polako razrađuju temu bez żurbe, bez nervoze. Metalan Folk zvuk se valja prostorom potpuno rasterećen, apsolutno u balansu. Povremeno ide toliko daleko da se pretapa u relaxirani zvuk sa nekih dalekih sunčanih ostrva (sećaš se da je i Iron & Wine to isto koristio u svojoj melanholiji).
Ritam je mekan, lak, jako razumljiv. Kao i kod “Morning Hollow”, ovaj ritam je kao neka kosmička ljuljaška koja se njiše na jednu pa na drugu stranu. Čas je u oblasti jedne suprotnosti koja raste kako se ljuljaška penje u vis, da bi u najvišoj tački došlo do prekretnice – do pada i prelaska na drugu stranu.
Sve to deluje jako poznato, jako blisko. Kao neka dečija pesmica koje se sećaš, a ne znaš ni kada si je čula niti kako si je zapamtila.
Glas je i dalje onaj isti, uspavani, meki, malo odsutni, melanholični glas koji nema nikakve ambicije da se dokazuje. Ne samo za time, nego se čini da taj glas nema ambicije ni za čim drugim, osim da ti każe to što ima. Bez uvijanja – što jednostavnije.
Postavlja se pitanje: A gde je tu alternativa? Čime ova stvar opravdava boravak na Indie listi? Tim sanjivim glasom i uspavanim ritmom?
Da time, iako nije sve tako banalno – jednostavno. Jer, taj glas, taj ritam i taj zvuk su takvi da iza sebe ostavljaju jednu alternativnu atmosferu. Nešto što je daleko od uobičajenog. To nije samo sanjivi glas nego glas koji tako zvuči zbog određenog (alternativnog) stanja uma i srca koji sve to proizvode. A zvuk je to čudno unutrašnje dešavanje uspeo jako dobro da dešifruje i prevede u ton. To je kreacija koju uopšte nije lako izvesti.
Jer da jeste sve to tako lako, toga bi bilo na tone, a IndieTrip ne bi imao samo tri stvari iz jednog “spavalačkog kreveta” nego bi ih bilo tridesettri iz toliko mnogo kreveta da bi im i dve vojne spavaone bile malo.
Ključna stvar je da se otvoriš maximalno za ovaj zvuk. Da probaš da mu provališ frekvenciju – talasnu dużinu na kojoj operiše – a onda ti nikakve reči objašnjenja neće biti potrebne. Biće ti jasno o kakvoj se ovde muzičkoj kreaciji radi.
Rečeno je već da u zvuku i ukupnoj atmosferi ima optimizma. Da, optimizma uvek ima kada je reč o suprotnostima. Jer, ovde se baš o tome radi. O tome da je on nekada ovakav a nekada potpuno drugačiji.
Čim se suprotnosti navode zajedno to znači da se one razumeju i priznaju. Priznanje suprotnosti je jedan od najmoćnijih ključeva razumevanja żivotne stvarnosti. Drugim rečima, ako hoćeš da se razvijaš u svojoj unutrašnjosti potrebno je samo da razumeš suprotnosti. A razumećeš ih tako što ćeš da ih prihvatiš. A prihvatićeš ih tako što nećeš da ih deliš i cepaš, na majku i maćehu, nego ćeš da im pridaješ isti značaj. Tada će suprotnosti postepeno da blede i da se pretvaraju u jedninu – u totalno razumevanje.
Sve to je jako optimistično. To je dobra vesta koju bi pozdravili i sami bogovi.
Dakle, on za sebe każe da je nekada tako tużan, a opet, nekada jako ljut pošto ga je ona razljutila. Ali, sve je to jako divno. Taj tużni i divni svet koji postoji istovremeno.
Onda, opet, nekada jednostavno neće da ide, neće da se slożi, a drugi put je toliko “za” da uopšte ne może da odbije. I to je, takođe, taj isti tużni i divni svet sastavljen od dve suprotnosti kao lice i naličje jedne iste stvari.
A nekada mu se čini da dani prosto lete, gde jedva może nešto da primeti u prolazu. Drugi put, suprotno, sve mu je sabijeno u samo jedan dan koji izgleda kao da se nikada neće završiti, i da je to poslednji njegov dan u żivotu.
Eto, i to je istovremeno i divno a i tużno. To da żivot i svet sadrże obe te suprotnosti – i dobro i loše.
Baš zbog toga, ova stvar ima i jednu dublju dimenziju. Prenosi staru duhovnu poruku da je jedinstvo suprotnosti vrhovna mudrost koju ljudsko biće może da dożivi. Jer, da samo jedne od tih suprotnosti nema sve bi bilo drugačije. Pa i ona druga suprotnost koja je ostala ne bi, takođe, više bila ista.
Zato, priseti se toga da ti je możda suprotnost “loše” nerazvijena, jer suviše beżiš od nje, pa još uvek nisi stigla da je bolje upoznaš. Ako je takav slučaj kod tebe, onda u IndieTripu imaš dovoljno materijala za duhovnu veżbu jedinstva suprotnosti.
Sometimes I get so sad
Sometimes you just make me mad
It's a sad and beautiful world
It's a sad and beautiful world
Sometimes I just won't go
Sometimes I can't say 'no'
It's a sad and beautiful world
It's a sad and beautiful world
Sometimes days go speeding past
Sometimes this one seems like the last
It's a sad and beautiful world
It's a sad and beautiful world
(Sparklehorse – Sad And Beautiful World)


Poslednja u nizu stvar od “Svetlucavog” je “Everytime I'm With You”. To je ujedno i stvar sa njegovog poslednjeg albuma “Dark Night Of The Soul” (mračna noć duše) koji je radio zajedno sa poznatim muzičkim producentom Danger Mouse-om. Na tom albumu je bilo mnogo zvučnih imena, a u ovoj stvari koja sada ide vokale je pozajmio Jason Lytle koji je poznat kao bivši član Indie Rock grupe Grandaddy.
Upravo je ova stvar, “Dark Night Of The Soul”, prelila čašu u Indie I, gde je društvo odlučilo da Sparklehorse-u otkaże gostoprimstvo.
Poslednje što su mu dozvolili, sećate se, je stvar “Mountains” u IndieFolkPop grupi. I to na jedvite jade jer je ta njegova stvar proizvela blagi šok kod svih ostalih. Ono šuštanje i krčanje tokom cele stvari je do tada bilo čudo neviđeno među Folk-erima. Ipak, morali su da mu odaju priznanje za originalnost. Tako da je “Mountains” i pored negodovanja zadrżana u stalnoj postavki IndieFolkPop-a.
A onda je “čudak” napravio “napad” na IndieMelancholy tako što je tamo hteo da ubaci svoje “Morning Hollow” i  “Sad And Beautiful World”.
Te dve stvari izgledaju dosta normalnije nego “Mountains”, ako ih gledaš na prvi pogled. Ali, ako malo dublje uđeš u njih shvataš da su i one “blesave”. Ne toliko zvukom, koliko nekom jezivom atmosferom. Spolja sve izgleda normalno i upeglano, ali iznutra se oseća da sve ukazuje na malu alternativnu atomsku bombu.
Ipak, bilo je i onih koji su stali u odbranu Sparklehorse-a pozivajući se na to da je sva ta njegova čudnjikavost nešto sasvim normalno u svetu alternative. Indie je to. U Indie-ju je sve dozvoljeno.
To je malo umirilo strasti, ali je veliki znak pitanja ostao da visi kao mač iznad “Sparkle”-ove glave.
A onda, kada je došla “Everytime…”, sa svojim “bezobraznim”, neprikladnim textom i moralom koji je daleko od prihvatljivog, kap je prelila čašu. Više ništa nije moglo da spasi “Svetlucavog”. Morao je da pokupi svoje stvari i napusti Indie I.
Folk-eri su, ipak, preterali u svojoj oceni, jer “Everytime I'm With You” nije toliko strašna koliko je opisuju. Ona samo verno prikazuje żivotni ambijent autora u kome caruju ljudske slabosti – alkohol i droga. Ali, to je stvarnost – ono što se, zaista, događa. Nema lażi, nema prevare. Pa, u čemu je, onda, problem?
Problem je u tome što ljudi ne vole crno od crnjega. I sami su svesni kakve żivote żive, i samo im je još potrebno da neko kišni dan pravi u olujni. I onako su zvuci sami po sebi uglavnom melanholični. Ne treba im još crnila u textu i simbolima. Pogotovo im ne treba nešto što je na granici dobrog ukusa. Nešto što se čini da preteruje u toj svojoj originalnosti. Nešto što je loš primer za ugledanje.
Da, tako je. Došli smo do pravog razloga – loš primer. Jer, osim toga lošeg “ukusa u ustima” nema tu posebno mnogo čega problematičnog.
Što se tiče zvuka, to je i dalje jedan Folk, koji je sada primio i malo Pop-a u sebe. Ali, Pop, ipak, trażi nešto dinamičniji ritam da bi mogao da se razmaše. A ovde takvog ritma uopšte nema. Zato na ovu stvar ne możeš ni da pomisliš da igraš. Čak i da je drugačija atmosfera, tempo je suviše spor. Zvuci su tako usporili kao da trče dvosatni maraton a ne običnu trku od par minuta.
Sve je otegnuto, razvučeno, usporeno. Blagi nagoveštaj Pop-a unosi sintisajzer koji je novost za Sparklehorse zvuk. Baš tom synth-u zvuk duguje punoću koja je ovde primetno veća nego kod prethodnih stvari.
Gitare, naravno, kao po običaju prave osnovni ambijent, ali i soliraju da bi ti pokazale kako ovde emocije vrcaju na sve strane. Sve może da izgleda uspavano, ali iznutra se dešavaju tektonska pomeranja.
“Everytime…” ima najviše Trip-a u sebi. U ranijim stvarima je moglo da prođe to da je sumorna atmosfera u textu i zvuku provocirana nekom unutrašnjom depresijom koja pritiska.
Sada je stvar drugačija, jer ovo ovde najviše liči na stanje koje je direktno prouzrokovano opojnim sredstvima – alkoholom i drogama – što se oseća u zvuku a sasvim jasno vidi i u textu.
Zato zvuk pati pod pritiskom umornog i haotičnog uma koji nije u stanju da se sabere. Koji ne może telu da da normalnu żivotnu dinamiku, nego radi na minimumu. Jedva da se mrda. Teško mu je i oči da otvori. I usta sa mukom ispuštaju reči iz sebe.
I glas je umoran, razvučen i omamljen. Ali, to je zaista jedan interesantan glas koji je odabran kao odličan glumac za tu ulogu koja mu je namenjena – da glumi ovisnika od loših navika. Onoga kome je drużenje sa alkoholom i drogom trenutno osnovni żivotni smisao.
Ipak, u maniru dosadašnjeg iskustva sa Sparklehorse-om nije uopšte čudno da je i ovaj tempo i ukupan zvuk nekako prijatan za čula. Nema nekih zvučnih istrčavanja, nekog pritiskanja, brzanja ili nervoze. Ne, sve je glatko, pitko i mekano. I sve ti se ponovo čini jako poznato i jako lako za razumevanje.
Atmosfera je, ipak, suviše leżerna da bi bila normalna – to ćeš odmah da primetiš. Ali, i zvuk i glas i tempo su jako dobro uklopljeni. Sve klizi samo od sebe bez da moraš da ga poguruješ.
Ne zna se s kim je on to stalno – sa prijateljem ili devojkom. Uzećemo da je ovo drugo u pitanju. Inače, priča je vrlo jednostavna. Svaki put kada je on s njom on je pijan a i ona. Ali, šta drugo da rade? Zaista, oni ne znaju šta bi, uopšte, drugo mogli nego to.
Uvek kada ona svrati oni se “urade” i ostaju budni celu noć. Znaju da je to loše, ali istovremeno je to tako dobro. Tako je dobro da su stalno, stalno, zajedno.
Ali, opet, svaki put kada je s njom on je totalno sjeban, a i ona je ista takva. Jer, nemaju ništa drugo da rade. Ne pada im na pamet šta drugo bi mogli da rade sa sobom? Ipak, jedino što je dobro i jedino što je istina je da su stalno, stalno, stalno zajedno.
Everytime I'm with you
I am drunk
And you are too
Well what the hell
Else are we
Supposed to do
Yeah everytime you come by
We get so trashed
Stay up all night
Well it's so wrong
But it's so right
Yeah it's alright
Everytime, everytime
Everytime, everytime
Everytime, everytime
I'm with you
I guess it's true
Everytime, everytime
Everytime, everytime
Everytime, everytime
I'm with you
I guess it's true
And eveytime I'm with you
I'm fucked up
And you are too
Well what the hell
Else are we
Supposed to do
Everytime, everytime
Everytime, everytime
Everytime, everytime
I'm with you
I guess it's true
Everytime, everytime
Everytime, everytime
Everytime, everytime
I'm with you
I guess it's true
(Danger Mouse & Sparklehorse – Everytime I'm With You (Ft. Jason Lytle)



INDIE HOLYC

Brat je već pokazao šta zna, a sada da vidimo sestru. Za one koji su se odmah ukačili na Indie ne bi bilo loše da najpre svrate do Alter-a I i tamo upoznaju brata – AlterHolyc-a – jer će onda lakše razumeti “Holyc” princip na blogu.
Ali, ako im se neda da se presvlače i obuvaju da bi tamo išli, evo im kratko podsećanje.
“Holyc” naziv je originalno ime patentirano na ovom blogu sa namerom da prati zvuke koji su na “ničijoj teritoriji”. Negde između “raja i pakla”.
I samo ime na to ukazuje. Jer, “holy” je engleska reč koja znači sveti. Dakle, nešto duhovno, nešto svetačko. Ali, ako toj reči dodamo jedno “c” promenili smo potpuno značenje. Sada to postaje nešto što je negativno, nepożeljno, loše. Isto ono što asociraju reči “alcoholic” (zavisnik od alkohola), workaholic (zavisnik od posla).
Iako se, naravno, različito piše (vidi u gornjim primerima), bez “y”, ipak, se isto čuje kod izgovora što je nama ovde sasvim dovoljno da ga uvrstimo u naš simbolizam koji znači: ni dobro, ni loše, nego negde između – na nekom graničnom području koje je ničija i svačija teritorija. Svako może da mu da tumačenje koje żeli.
Nekada će se u tom graničnom uskom prostoru bliże prići kapijama raja, a nekada će se više osećati ledeni dah krugova pakla. A zašto ne vatreni jezici pakla? Ta simbolika bi se činila prikladnija, zar ne?
Alternativni pristup nam dopušta da sami krojimo svoju simboliku onako kako nam odgovara. Iako ne bismo tu baš bili nešto originalni, jer simbolizam raja i pakla je toliko različit u zavisnosti od zemalja, kontinenata i religija, da šta god da izaberemo u našem simbolizmu to već negde vekovima postoji.
“Vatrice pakla” su kao simbolizam pogodnije za AlterHolyc – za “brata” – jer vatra simbolizuje energiju, pokret, snagu, crvenu boju. Ali, “Holyc” je u celini na niskom reżimu energije. To su zvuci koji su uglavnom ispod prosečnog tempa. Koji bi na takmičenju u brzini završili trku među poslednjima.
Ipak, kornjača jeste jako spora, ali je u poređenju sa pużom šampion brzine. Preneseno na naš zvuk, to znači da AlterHolyc slobodno może da koristi simbolizam topline i vatre – iako je “kornjača”, baš zato što je njegova “sestra” još sporija. Njoj će više da priliči hladna paklena jeza.
U IndieHolyc su se, dakle, smestili zvuci koji imaju jako sporu dinamiku. Na tom zvučnom talasu jedva da postoji vijuganje. Energija je na minimumu. Svaka pomisao da na ovaj zvuk igraš je potpuno izlišna.
Ono što je razlika u odnosu na prethodni Indie zvuk je da je IndieHolyc konačno završio sa Folk-om. Ovde Folka nema ni za lek, jer je ovo jedna sasvim drugačija zvučna konstrukcija. Ona koja se oslanja na Electro.
Ali, videli smo u IndieFolkPop-u da prisustvo Electro-a ne isključuje samo po sebi Folk zvuk. Ipak, to je bio jedan veliki izuzetak jer je glas odradio ono što zvuk nije – upro se do maximuma da Folk uvuče u priču (“My wife, Lost in the Wild”).
Sada, u IndieHolyc, takvi Folk glasovi su potpuno isključeni, jer je ovo jedna drugačija dinamika i atmosfera. Sada će Electro da vuče uglavnom na stranu Chill Out-a. U širem kontekstu to je sve Pop familija, iako je ovde ritam suviše spor za klasični Pop.
U Indie uvodnom textu smo pomenuli sedam opštih karakteristika Indie zvuka. IndieHolyc ih manje ili više ima sve u sebi.
Ono čega ovde najpre ima je lakoća, lepršavost. Ovde se osećaji cepaju na sitne deliće. Usporeni ritam ti dozvoljava da se uneseš u taj svet – da ga dobro “omirišeš”. Zvuk polako leluja dopuštajući da ga pażljivo osmotriš sa svih strana. Tananost je osnovna razlika u odnosu na AlterHolyc koji je robusniji. Koji ima više snage u sebi.
Prefinjenost je takođe osobina koje ima u obilju. Ova prefinjenost je izuzetno neżna, suptilna. Ranjivost je njeno osnovno obeleżje. Time je i čitava atmosfera obeleżena. Opšti utisak je melanholičan. Postoji neka pritajena tuga koja se ili suzdrżava potisnuta u sebi ili toliko dugo traje da je već postala druga priroda. Nekada je ta tuga u vidu sentimentalnosti – čeżnje za prošlim vremenima. Ali, sve je jako tiho, usporeno, lenjo, jer nedostaje energije za neku burniju reakciju.
Zato se IndieHolyc jako lepo nadovezala na IndieTrip. Ovde nema Folka kao u Tripu, ali je vrlo sličan feeling koji obe grupe povezuje. Trip više vuče na jače droge radi użivanja, a Holyc na lekove za umirenje – na bensedin. Iako, ne bi baš mogla da staviš ruku u vatru da ni Holyc nije na nekom “putovanju”.
Prirodna sredina za IndieHolyc je dubina. Jer, taj zvuk je eteričan – “univerzumski”. Nekako ti odmah postaje jasno da je tom zvuku duhovno vrlo blisko. I simbolika često ide u tom pravcu.
To ne znači da tema mora da bude neposredno bavljenje duhovnim razvojem. Ne. Duboko, odnosno duhovno, znači usmerenost na suštinska pitanja naših żivota. Ona koja se bave našim smislom ili bitnim uverenjima koja kroje naše żivote. Taj simbolizam, ne mora uopšte da bude direktan. Może, na primer, da bude obučen u neku ljubavnu priču ili neku drugu svakodnevnu situaciju.
Ali, ne treba zaboraviti da ovo nije nikakva “rajska” grupa gde samo teče bożansko med i mleko, jer tu postoji i ono “c” – onaj dodatak koji unosi večitu nestabilnost i konfuziju. Treba stalno imati na umu da ovde itekako ima i one druge strane – paklene. Dakle, obe suprotnosti se nalaze na istom graničnom području i naginju čas na jednu čas na drugu stranu.
Jednostavnost je takođe karakteristika IndieHolyc-a. Pogotovo kada se uporedi sa svojim bratom blizancem AlterHolyc-om. Mnogo više je tišine ovde. Mnogo manje zvuka. Mnogo više zastajkivanja i pauza. Praznina je ono što se ovde normalno očekuje. Praznina a ne punoća.
Electro je poznat po tome da razbija prazninu bolje nego iko, ali, ovde često nema Electro-a u dovoljnoj meri. Zato ovaj zvuk ponekad zvuči više akustično nego električno. Iako nema ni jednog instrumenta koji bi tu akustiku napravio, mnogo tišine i suptilnosti samo po sebi ostavlja takav utisak.
Ono što bi se za IndieHolyc moglo reći da nema baš previše je individualnost. Jer, ovde nema nešto mnogo raznolikosti. Kao da je teren previše sużen pa do razlika ne może da dođe. Jer, čim se malo vrdne na stranu ode se u neku drugu grupu.
Zato ovde sve nekako jako slično zvuči. Stvari kao da kopiraju jedna drugu. Kao da su međusobno bliski rod. Kao da je na sceni jedna jako slična matrica koju svi dele. A na tu matricu onda samo zalepe nijanse.
To samo po sebi ne mora da bude nešto loše. Imali smo toga već dosta – naročito u grupama gde jedan autor dominira, pa se kroz sve stvari u grupi oseti taj specifični autorski gen (Damien Rice, Iron & Wine, Sparklehorse, FunkyGeorge, ElectroKevin &Germain…), a i u grupama gde provejava jedan jako sličan ritam koji svi koriste. Primer za to je NewAge grupa sa njenim poznatim ritmom ljuljaške koga su svi rabili do iznemoglosti.
Możda će u budućnosti doći do nekih pomeranja u tom smislu da će neke nove stvari u IndieHolyc-u proširiti malo teren u koga će, onda, moći da se useli nešto više raznolikosti.

Trespassers William? Šta je sad pa ovo? Za one koji su čitali Winnie-the-Pooh priče biće im poznato ime iz jedne od njih. Inače, to je ime jedne američke grupe iz Seattle-a koja se nazvala baš po tom imenu iz Winnie-the-Pooh. Da li je slučajno da żenski deo grupe (Anna-Lynne Williams) ima isto prezime nije poznato. Muški deo se ne zove William nego pravo po američki (Matt Brown). Radili su zajedno od 1997-2012 a onda se razišli da bi nastavili solo karijere.
Jako spor zvuk. Čini se kao da nema ritma. Kao da ti ni pevanje nije potrebno jer bi prošla i sa recitovanjem. Zvuk se oslanja na električne gitare i klavijature. Gitara odjekuje metalno i stalno pokušava da savija zvuk u psihodeliju. Da napravi neki kosmički ambijent u kome zvuci lebde kao neki sitni nebeski kamenčići.
Kao da se dešava neko tiho partijanje u Univerzumu. Ali, sve je uspavano i usporeno. Sve se vrti po nekim već ustaljenim orbitama. Nema razbacivanja energije. Nema neizvesnosti.
Ipak, zvuk ne deluje uopšte praznjikavo. Pored glavnih ima i dosta sitnih dešavanja koja čine da zvuk izgleda kao da ne gladuje – kao da je elegantno popunjen.
Glas, u stvari, kao da prazni zvuk svojim jasnim, zvonkim tonovima. Jer, zvuci kada čuju glas kao da se malo povuku u pozadinu.
To je, inače, jedan jako dobar żenski glas koji čak više liči na Alter nego na Indie. Nekako je suviše precizan. Kao da u njemu nema mnogo one Indie lakoće i zanesenosti. Onog nekog specifičnog izraza koji donosi originalnu kreaciju.
Za razliku od glasa, zvuk je taj koji je izrazito sanjalački. Koji je u maniru Dream Pop-a. Taj zvuk je itekako Indie. Baš zbog tog zvuka, ovu svar ne możeš nigde u Alteru da smestiš.
Atmosfera je sentimentalna više nego melanholična. Nema toliko očajanja ni ravnodušnosti kao u melanholiji, ali je, ipak, sve u svemu to vrlo slično. Energija je na minimumu. Sve je usporeno tako da możeš s lakoćom da variš zvuke upijajući ton po ton. Możeš fino da se uvaljaš u ovaj zvuk i onda da ga upiješ celom svojom površinom.
Lakoća je ovde osnovna koordinata. Zvuci se ljuljuškaju levo-desno. Ritam ti deluje poznato. Jednostavna matrica po kojoj se zvuci slażu. Ništa komplikovano. Ton je pored tona “po azbučnom redu” – sve onako da ne štrči, nego da miluje čula. Da ugodi i obezbriżi.
Stvar se zove “Different Stars” i odnosi se na to da je svaki čovek različita zvezda. A ove dve zvezde su se susrele i izgleda da su se zapamtile. Čitav text je maglovit u simbolima i insinuacijama.
Ako bismo bili hladno racionalni mogli bi pomisliti da je on otišao na drugi svet a ona čezne za njim maštajući, pitajući se kako mu je tamo u razređenoj zvezdanoj prašini. Tamo gde je teżina tako laka, gde je bezteżinska. Tamo gde se ne razmišlja dvaput – gde se uopšte ne razmišlja.
Ili, bio je nekada njen dečko, ali ga još nije prebolela. Još uvek mašta za njim – za njegovim telom koje čezne da dodirne. Ali, toliko dugo više nisu zajedno tako da ne zna da li bi se uopšte prepoznali kada bi se videli?
Jer, oni su toliko drugačiji. Oni su kao dve zvezde na različitim stranama svemira. Te zvezde kruże različitim putanjama. Onim koje se više nikada neće ukrstiti. Svaka će nastaviti svoj put sama za sebe, daleko udaljena od one druge.
Ipak, ona se ponekad pita kako je on, ma gde da je? I pita se da li nekada razimišlja o njoj? Da li bi to ikada moglo da se desi – da on pomisli na nju?
Ako bismo hteli da budemo više sanjalački i romantični, onda bi to mogao da bude njen zamišljeni princ iz snova sa kojim komunicira u svetu mašte. Koji joj svojim mekim glasom peva uspavanke. Ali, od tih uspavanki ona uopšte nije pospana. Jer, njeni očni kapci od toga nikako da se umore.
Pravog princa još uvek nema, pa je zato tu, umesto njega, onaj iz sveta fantazije. Stvarni svet je suviše grub, suviše bolno realističan, suviše nesavršen. A snovi su tako neodređeni, tako nestalni.
U budnim snovima możeš da napraviš sve što pożeliš. Slika neće biti konkretna i stabilna, ali nema ni potrebe. Videćeš svojim emotivnim okom. Videćeš tako mnogo preciznije. Mnogo lakše ćeš sebi da udovoljiš na taj način. Tako što manje vidiš a više osećaš.
Zato, nemoj mnogo da gledaš reči texta i njihov smisao. Pusti ih neka izvetre. Neka lelujaju oko tebe bez smisla i značenja. Tako će te dodirnuti ono što je ovde najbolje. Oni zvučni titraji koji te miluju tragovima koje ostavljaju iza sebe. Tragovima koji su kao fina prefina vlakna satkana od snova.
So you'd sing a lullaby to get me to sleep
So it's no surprise my eyes are never heavy
For I've not seen you in the flesh for so long
That I'm not sure we would know each other at all
Oh the weight it must be light wherever you are
And I know you don't think twice wherever you are
Oh the weight it must be light wherever you are
And I know you don't think twice wherever you are
So I will hum alone too far from you
All that I say now is nothing to you
We will lie under different stars
I am where I am and you're where you are
You're where you are
Oh the weight it must be light wherever you are
And I know you don' t think twice wherever you are
And I'd ask if you're all right wherever you are
And do you think of me, you might, wherever you are
(Trespassers William – Different Stars)


Videli smo do sada svakojakih čuda u vezi imena bendova tako da “Oceanlab” za ime deluje sasvim normalno. A i mnogo fini ti ljudi iz okeanske laboratorije. Daju ti opciju da ako ti ovo ime nije baš onako po meri – jer możda voliš malo više alternative – onda slobodno możeš da ih zoveš “Above & Beyond presents: OceanLab” – neće se ljutiti.
Inače, oni se ne kite nazivima kao tuđim perjem, nego, zaista, potvrđuju u praksi ono što pišu na papiru. Na primer, za album “Sirens Of The Sea” (morske sirene) sa koga slušamo stvar “I Am What I Am” (ja sam ono što jesam) su morali da rone da bi snimali zvuke koje ispuštaju delfini. Ali, to nije sve. Sada se hvale da u najnovijim istrażivanjima imaju hor od pedesetšest miševa.
Inače, Oceanlab svrstavaju u Trance muzički stil iako ne zbog njihovih originala nego remixeva. Interesantno je to da su njihove stvari mixovali mnogi poznati DJ-evi i onda je bend postao poznatiji po tim remixevima nego originalima. Za sada su izdali samo jedan već pomenuti album i njegovu remix verziju.
“I Am What I Am” po zvuku liči na svoju prethodnicu “Different Stars”. S tim da ovde ima još više Electro-a. Toliko ga ima da su na gitare potpuno zaboravili. Osim, onako malo, kao kada se kači ordenje za izlożbu. Jer, baš toliko – na kašičicu – će se gitarske żice zavibrirati. I to ništa električna gitara – samo akustika.
Drugim rečima, sintisajzeri i klavijature żare i pale u “I Am…”. Iako, ne baš bukvalno jer je zvuk daleko od bilo kakve paljevine. Doduše, ima nešto malo više dinamike od “Different Stars”, ali ne nešto preterano.
Rekli smo već da je u IndieHolyc-u jako uzak prostor za ritmičko vrludanje. Jer, samo da “I Am What I Am” malo skrene sa puta i već bi je “maznula” IndieSensual (sledeća grupa koja nastupa) ili grupe iz “sazveżđa” Chill. A njima su odmah tu, rame uz rame, Sensual, SensualTrip i ElectroSmooth čime se lista sasvim ne isrcpljuje, jer ima još potencijalnih “kradljivaca”.
Ta tanka linija po kojoj zvuk może da se kreće utiče da stvari u IndieHolyc-u imaju nešto slabiji identitet. Da deluju kao međusobni klonovi. Naravno, bez obzira na to kvalitet ovih stvari se ne dovodi u pitanje. One su zaista ovde jer to zaslużuju. Našle su svoj uzak prostor koji nije bio zauzet i sada ga sasvim dobro exploatišu.
Jer, brojka od četiri člana ekipe u startu za IndieHolyc nije ni malo loša kada se uporedi sa mnogim zvučnijim imenima grupa (IndieFolk, na primer) koje su krenule od minimalca – sa jednom slabašnom dvojčicom.
“I Am…” ima snażan Electro żig na sebi. Electro mašine navode na Chill Out vodenicu i zato je pred gitare stavljen jedan veliki znak stop. Šta će im gitare kada ovaj zvuk voli da sporo talasa – da se fino giba. Da polako plovi beskrajnim prostranstvima Univerzuma.
U takvom kretanju je bitna eterična pozadina koja se čuje kao tiho melodično zvučanje koje čak uopšte ne mora da ima neki poseban ritam. Tih rasprostirući jednoličan zvuk je sasvim dovoljan. Još ako se on sporo savija u nekom jednostavnom prijatnom ritmu, onda je to savršeno. Sve to je baš slučaj i sa našom “I Am What I Am”.
U taj Electro etar koji hipnotizira se ubacuju razni efekti koji prate emotivni bioritam koji kreiraju reči svojom intonacijom i simbolikom. A tu je i već pomenuta akustična gitara da taj senzibilitet još malo naglasi svojim varijacijama.
Ritam je, dakle, uspavljujući i melanholičan. Energija je skoro ušla u nedozvoljeni minus. Naravno, i ovde nema primisli o igri. Ipak, neki blagi pokret rukom ili telom već może da se napravi. Što je, ipak, razlika u odnosu na “Different Stars” koja je bila totalno operisana od bilo kakve akcije.
Što se tiče glasa, on je jako sličan svojoj prethodnici. Nekako je bezličan, sa malo emocija i użivljavanja. Jeste kvalitetan i melodičan, ali kao da se namerno malo porużnio da bi dodao na alternativi. Izgleda kao da time gura prst u oko zvuku koji se baš potrudio da bude u dopadljivom ritmu koji je prijatan čulima.
Naravno, nema tog glasovnog “femkanja” uopšte mnogo – samo jedno zrno. Samo kao malo više ravnodušnosti i emotivne praznine nego što smo to do sada navikli.
Ali, takva je IndieHolyc. Jednačina sa dve nepoznate. Da li je to čudno spokojstvo bezbriżnog anđela u letu ili je, nasuprot tome, vapaj palog anđela kome je kazna da slużi u paklu? Odgovor ostaje da visi u vazduhu.
Rekli smo već da Holyc-čari vole da čeprkaju po żivotnom smislu. Da kritikuju moralne vrednosti i stereotipe društva gde se često pokazuje koliko je društvo nesposobno da grupiše ljude oko pravih vrednosti.
Društvo, na primer, jako voli uspešne i nametljive, extrovertne karaktere. One koji su puni energije. Koji samouvereno stoje iza svojih uverenja. One koji su odgovorni i uporni. Društvo voli i graditelje i kolovođe, jer se tako i samo društvo širi.
Ali, društvo ima jako slab vid što se tiče pravih efekata po naš unutrašnji żivot. Jer, uspešnost na spoljašnjem društvenom planu često może da bude ravno katastrofi na unutrašnjim planovima. Da bude crnje od crne zemlje.
“I Am What I Am” to iznosi indirektno kroz međuljudski konflikt između nje i njega.
On jeste neprikosnoveni autoritet u očima mnogih, ali ona to potpuno drugačije vidi – kao njegovu slabost a ne vrlinu. Ona jeste u ogromnoj manjini što je u društvenom smislu diskvalifikuje, ali to ne znači da nije u pravu sa stanovišta dublje prirodne a ne društvene realnosti.
Ovo je priča i o dominaciji između pojedinaca koji su u ljubavnoj vezi. Jer, u żivotu je jako česta pojava da jedno dominira nad drugim. Neko uglavnom vodi glavnu reč, dok onaj drugi najčešće prati i slaże se.
Često se tu uopšte ne radi o tome da dominantni ima jaču argumentaciju, da je pravedniji, sposobniji da vodi i da zato zavređuje liderstvo.
Ne, moć je uglavnom odlučujuća u takvim stvarima. Osim tradicije koja u većini društava direktno ili indirektno moć daje muškarcima, tu je i moć koju donosi materijalno i finansijsko bogatstvo na osnovu koga pojedinac uzima sebi za pravo da je njegova zadnja i jedina.
Osim toga, često je tu u pitanju i individualna energija – količina inata i prkosa koje jedna strana emituje. Druga strana često popušta radi mira u kući u nemogućnosti da se suprostavi istim sredstvima. Jednostavno, ne może u tolikoj meri da besni ili mrzi. Ili, nema dovoljnu snagu volje da se na miran tolerantan ali odlučan način efikasno suprostavi.
Ali, zašto se dešava da smo takvi?
Zato što smo u dubini duše nesigurni u sebe. Potrebno nam je da se dokazujemo. To je kao nepresušni bunar koji koliko god vode iz njega izvadili u njemu još uvek isto ostaje. A ta voda koju vadimo je naš unutrašnji nemir koji pokušavamo da prigušimo – da ga sklonimo ispred očiju. Nemir i strahovi dolaze iznutra, a čovek se bori da izađe na kraj sa njima tako što će pokušati da poveća sopstveni ugled u svojim očima.
Iznutra ti nešto stalno govori da si kriv, da si loš i da si slab, a ti se onda upireš iz sve snage da pokażeš da je suprotno tačno. Iz petnih żila pokušavaš da dokażeš da si dobar, da si jak, samopouzdan. Najbolje ćeš to dokazati sebi ako ti drugi priznaju sve to. Ako si očigledno nadmoćan u odnosu na druge – na sve ostale. Ako si njihov idol, lider. Ako si se okrużio simbolima uspeha kojima čitavo društvo odaje priznanje.
Ali, rešenje nije u tome. Na taj način se ništa ne może postići. Unutrašnji plamen nikada nećeš ugasiti aparatom za pożar koji slużi za gašenje po površini. Isto kao što ni sreću i radost żivljenja nećeš uspeti na isti način da stekneš – preko priznatih društvenih simbola.
Iluziju koja sa sobom nosi euforiju ćeš moći da zadobiješ, ali svaka iluzija je prazna u svom središtu, a to ćeš pre ili kasnije svakako osetiti.
Da, on jeste neprikosnovni društveni autoritet. Pričitao je jako mnogo knjiga da bi mogao da drżi korak sa stvarima do kojih mu je stalo. Izgradio je svoju ličnu filozofiju koju snażno projektuje na svet oko sebe.
Ali, ona ne żeli da bude deo tog sveta zato što u to ne veruje. Ona misli da on nema potrebe toliko da se dokazuje jer time neće dokazati ništa. Toliko se mnogo trudi nju da promeni i prilagodi, a njoj je muka od svega toga. Njoj je sasvim u redu da bude baš to što sada jeste.
Njoj ne treba on kao spasilac. Kao neko ko će da joj pokaże kako treba da żivi. Ne, ona ima svoje mišljenje do koga joj je stalo i on tu ne treba ništa da pokušava. Ona bi volela kada bi manje pokušavao da je menja, a više da je razume. Da je oseti. Da je dożivi. Da spozna ko je ona, u stvari.
Ona zna da on ima jak nagon za dokazivanjem. Želi da bude savršen u svemu onome što radi. Zna i to da se ljudi hvataju za svaku njegovu reč kao za slamku spasa. Za reči koje on izgovara sa takvim ubeđenjem da je to zastrašujuće.
Ali, ona misli da je to pogrešno. Da bi mu bilo bolje da malo “olabavi”. Da skine taj svoj oklop kojim se ogrnuo. Da polaże svoju ranjivost, svoju ljudskost. Tada će shvatiti da nema potrebe nju da menja – da joj išta dodaje ili oduzima. I tada će konačno biti blizu toga da je stvarno upozna. Onakvu kakva ona zaista jeste.
I know you’ve read so many books
You keep abreast of all the things you think you should
You’ve got your own home grown philosophy
And works for you but please don’t try to make it work for me
You have nothing to prove
But you’re trying much too hard
Stop try to change me (Stop try to change me)
I am what I am (I am what I am)
No I don’t need you to save me (I don’t need you to save me)
I am what I am (I am what I am)
I don’t want you to show me (I don’t need you to show me)
Because I stand where I stand (I stand where I stand)
I just need you to know me (I just need you to know me)
Just know who I am (Just know who I am)
Just know who I am
Just know who I am…
I know you feel you need to prove
That you are good simply everything you try to do
And people hang on your every word
That you deliver with conviction though they may just be absurd
Leave your armour behind
Free your vulnerable mind
Stop try to change me (Stop try to change me)
I am what I am (I am what I am)
No I don’t need you to save me (I don’t need you to save me)
I am what I am (I am what I am)
I don’t want you to show me (I don’t need you to show me)
Because I stand where I stand (I stand where I stand)
I just need you to know me (I just need you to know me)
Just know who I am (Just know who I am)
Just know who I am
Just know who I am…
(Above & Beyond Presents: Oceanlab – I Am What I Am)


Orenda Fink możda nekome może da zvuči kao nadimak koji čovek uzme da bi zadovoljio neki sentiment iz detinjstva. Iz vremena kada se bezglavo poistovećivao sa junacima iz neke dečije serije, filma, knjige ili mašte.
Ne. Ipak, ovo nije tako nešto. Orenda Fink je pravo ime pevačice-textopisca iz Alabame koja je došla u IndieHolyc da bi nam se sada predstavila sa svojom stvari “Leave It All” (ostavi sve).
Ono što je za nas interesantno je da je Orenda bila neko vreme u grupi Azure Ray (2001-2004). Sećate da nam je ta grupa otvorila AlterMelancholy sa svojom stvari  “We Exchanged Words”.
Kako u “Azurnom Zraku” tako i ovde – u “Nevidljivima” (Invisible Ones – prvi solistički album) – sumorni, melanholični tonovi nadiru kao plima gde god da se okreneš. Ali, pogrešili bi ako bi tu “negativu” pripisali depresivnom umu koji pokušava da preko zvuka pronađe način za svoje izbavljenje.
Ne. Orenda očigledno ovakve setne zvuke povezuje sa pojačanom suptilnošću koja ima svoju unutrašnju – duhovnu dimenziju. Kao odličan primer za to je njeno zanimanje za haićansku narodnu muziku gde je kako sama każe dożivela spiritualno buđenje. Baš zbog toga je na Haitiju osnovala grupu “Art In Manila” koja je, takođe, izdala i svoj album.
Osim toga, Orenda je sarađivala sa različitim muzičkim umetnicima u zajedničkim projektima i izdala nekoliko svojih solističkih albuma.
Sve je to, ipak, prilično żiva aktivnost da bi se odjednom diglo ruke od svega kao što stoji u naslovu njene “Leave It All”. Drugim rečima, Orenda ne izgleda kao karakter koji će da promoviše “napusti sve” mentalitet. Jer, napustiti sve u ovoj stvari znači napustiti ono najvrednije što imamo – żivot.
Ipak, to uobičajeno – na prvi pogled – značenje ne mora uopšte da bude jedino. Jer, priča o smrti może da bude samo jedna metafora koja u stvari nadilazi rađanje i umiranje tako što cilja na nešto još dublje od toga – na večni żivot koji u sebi sadrżi obe suprotnosti.
Baš zbog te suptilne protivrečnosti ova stvar se nalazi na “ničijoj zemlji”. Na raskrsnici između nebeskih svetova koje smo uzeli da budu granice za ovaj spori melanholični Indie zvuk.
Opet je tu sličan ritam koji smo već imali kod prethodnih IndieHolyc-čara. Izgleda kao neka setna ljuljaška koja se s mukom njiše u jednu pa u drugu stranu ostavljajući za sobom tugaljivu atmosferu u vidu prozirne magle koja je toliko slaba da nije u stanju da se pretvori u nešto opipljivije – u suzu, na primer.
Nebeska klackalica nam ne otkriva da li je ovde żalost nastupila zato što se duša rastaje od tela, ili je po sredi neka neobična ravnodušnost koja više ne może da razluči šta je šta. Kojoj i smrt może da se učini sasvim prihvatljiva alternativa.
Što se tiče glasa, to je jedan jasan, melodičan glas koji odmah osvaja svojim kvalitetom. Oseća se neka pritajena snaga u tom glasu koja nikako ne ide ruku pod ruku sa idejom da je taj glas odustao od żivotne borbe i prepustio se nebeskim anđelima.
A zvuk neprekidno uduvava melanholiju preko klavijatura, gitare i još nekih instrumenata koji izgleda kao da bi ovde radije da budu inkognito – nepoznati široj javnosti. Możda ne żele da budu deo ove očigledne kontroverze koja kao pijana tetura između nebeskih polova raja i pakla.
Nasuprot zvuka i glasa koji bude dilemu, text je prilično jasan. Očigledno se bavi smrću kao krajnjem prisilnom činu koji se preduzima jer su sve nade ugašene. Jer, ne postoji više poverenje ni u šta. Čak ni u boga jedinog.
Ali, ako ćemo po pravdi boga, taj isti bog ne gori od żelje da nam uzme tu svoju bożansku iskru koju nam je dao. Ne. Ne treba mu ona nazad. Ne dok ne bude vreme. Dok starost ne istroši żivot u telu i umu. Ne pre toga. Pogotovo ne nasilno od svoje ruke.
Bożanskom je trebalo toliko dugo da izgradi biće kao što je čovek. Toliko vremena evolucije i postepenog razvoja. Zato se Priroda trudi koliko może da podrżi i odrżi żivot u čoveku. Prirodi je stalo da čovek što duże żivi da bi możda u jednom trenutku postao svestan svoje dublje żivotne uloge. Da bi możda uskladio svoje društvene ciljeve sa prirodnim. Da bi uspeo da iskoristi svoje prirodne kapacitete – da dożivi unutrašnju promenu koja znači duhovni razvoj.
Priroda, takođe, ne każnjava čoveka patnjom. Ne, ona ga patnjom samo upozorava. Skreće mu pażnju da neke żivotne lekcije još uvek nije naučio. Da mora da promeni żivotni kurs – da ga uskladi sa prirodnim ritmom kojim vibrira sve što postoji.
Ali, čovek ne sledi prirodne zakone nego društvene. Društvo u čoveku vrši pritisak na čoveka da postiże razne stvari koje Priroda uopšte od njega ne trażi. Jer, koliko je čovek uspešan i koliko čega ima je za Prirodu sasvim nevażno. Priroda očekuje od čoveka da ostvari unutrašnju promenu a društvo, nasuprot toga, očekuje da čovek ispunjava društvene ciljeve.
Čovek koji nije zadovoljan svojim društvenim dostignućima może u jednom trenutku da oseti da ne może dalje. Pritisak je suviše jak da bi čovek mogao da ga podnese. Radije će da prekine svoj żivot nego da trpi toliku nepodnošljivu patnju.
Ali sa Prirodne tačke gledišta patnje uopšte ne bi trebalo da bude. Jer, čovek trenutno već sve u sebi ima da bi bio savršeno srećan. Samo to još uvek nije u stanju da shvati. Zato je razumevanje a ne dobijanje osnovni čovekov problem.
Ali, društvo te tera da sticanje i dobijanje shvatiš kao svoj osnovni cilj, a da gubitak shvatiš kao neuspeh. Ako imaš ljubav, a onda odjednom ostaneš bez nje, čini ti se sasvim normalno da si izgubio nešto jako vażno – nešto najvażnije. Nešto što nikada više nećeš imati. Zato, u jednom trenutku, możeš da osetiš da żivot više nema smisla i da je sve jedno da li żivota ima ili nema.
A Priroda te uči da je żalost za gubitkom bilo čega deo egoističnog društvenog nasleđa koje nije svesno površnosti koja iza njega stoji. Jer, Priroda ne vezuje nego oslobađa. Isto kao i prava ljubav.
Ona je sada na mostu pored mlina i spremna je da polożi svoj żivot. Noć je zagrlila njene raširene ruke. Telo bez krila je poletelo u pad. Ona ostavlja sve što może da se ostavi – ostavlja sve. Svoj żivot.
Reči koje je rekla bi volela da nije. Ali, sada je kasno jer je izneverena i od onoga u koga je najviše verovala. Bog kome se molila ju je prevario. Isti bog kome sada gleda u lice. Ona ostavlja sve. Sve nestaje u noći. Nestaje njen żivot.
Znaš već šta ću sada da każem. E, pa onda, kada znaš, uradi tako. Pusti reči i njihov smisao na miru i prepusti se zvuku da te ponese. Pokušaj da osetiš tu finu suptilnost koja pleni svojom jednostavnošću.
Ko zna, możda ćeš tako naslutiti nešto što još uvek nisi. Neka nova vrata će se u tebi możda malo odškrinuti. Ona vrata iza kojih se nalazi spokojstvo večnosti. Na onoj strani koja dodiruje żivot a ne smrt.
On a bridge by the mill
I laid down my life
I opened my arms
Embraced the night
And with no wings to fly I fell
I leave it all
I leave it all
The things that I said
I'd take them back if I could
The god to whom I prayed
Played a trick on me good
Now I see his face, it's just as well
I leave it all
I leave it all
I leave it all
Vanishing into the night
I leave it all
I leave it all
I leave it all
I leave it all
I leave it all
I leave it all
(Orenda Fink – Leave It All)


Koje su to “visoke visine”? Šta misliš?
Nije uobičajeno za visine da se każe da su visoke, jer se to podrazumeva. Ali, nekome očigledno to nije bilo dovoljno. Neko je możda hteo da każe da i u visinama nije sve isto. Da i tamo ima brda i dolina.
Pa, kome bi moglo da padne na pamet da premerava visinu visine? Ili još preciznije: Ko je taj koji bi mogao da smisli taj čudni “verbalni visinometar”?
Pa, oni – “High Highs”. Čim su uzeli to ime za svoj band znači da im je bilo bitno baš da to naglase. Da pucaju na visoko. Da ih zanima razređeni visinski vazduh.
Możda zato što pate od kompleksa niże vrednosti. Jer dolaze iz Australije koja samo może da sanja visinu. Może da je gleda samo ako dobije neku razglednicu sa nekog drugog kontinenta. Bilo kog. Jer Australija ne samo što je najmanji kontinent na svetu nego je i najniżi od svih.
Njih dvojica Australijanaca su očigledno zajedno usnili isti san o visinama. Onda su taj san pretvorili u stvarnost – u band pod imenom High Highs. Jedan od njih se brine za vokal i gitaru a drugi za elektroniku. Ipak, trebao im je još neko da malo “razglasi” tu njihovu “visoku” ideju. Ko drugi nego bubnjar.
Ništa mnogo više od ovoga već rečenog se ne może reći o tom triju. Osim możda još i to da su pravi mladunci u svetu zvuka (počeli 2010), i da što se tiče pravca kojim plovi njihov zvuk napolju im uglavnom lepe Indie Pop Rock etiketu.
Ipak, to da High Highs pucaju visoko nije samo pucanj u prazno, jer se to crno na belo może videti već na njihovom videu koji su napravili za stvar koju upravo sada slušamo “Flowers Bloom” (cveće cveta).
Nije, doduše, crno na belo nego više narandżasto. Jer, baš u toj boji je radnja ovog videa. To je, inače, jedan od retkih primeraka da u Indie-ju imamo pokretnu sliku na videu. Da je bilo dobre volje bilo bi toga još i više. Ali, vi znate da volja na ovom blogu nije baš dobra što se toga tiče. Da se ovde slika na videu često namerno zamrzava da bi zvuk dobio prioritet i nepodeljenu pażnju.
Ipak, do sada smo na ovom blogu imali i jedan obrnut slučaj – da je video radnja izuzetno vażna. Da je ona, u stvari, nosilac kvaliteta i kreativnosti. Da bez te żive video radnje zvuk kao takav uopšte ne bi ni bio uvršten na blog. Takav primer smo, sećate se, imali kod grupe Sentimental & Video.
Ali, za razliku od te sentimentalne video grupe, “Flowers Bloom” video uopšte nije zvučno siromašan. Jer tom zvuku ne treba baš nikakvo video dopingovanje. Ne treba mu da se oslanja na štake, jer ovaj zvuk uopšte ne gega. On je sasvim stabilan na svojim nogama – bez ili sa videom, sve jedno.
Video je ovde dodat zato što se jako dobro uklapa u ukupnu atmosferu. I dobro leżi zvuku, a i “klima glavom” što se samog imena grupe tiče.
Narandżasto se razliva na sve strane – popunjava čitav ekran. Dve glave su uronjene u to narandżasto dok im se usne dodiruju. Jedna glava je vidljivo muška, a za drugu se jedva razaznaje da je żenska. Tokom čitave stvari traje sporo, senzualno ljubljenje.
Pażljivi posmatrač koji uspe da pogled skloni od glava će primetiti da je narandżasta boja pokretna. Da to nije stabilna masa, nego da se giba. Da u njoj postoje delovi odvojeni od celine. Tada se shvata da su ti delovi, u stvari, oblaci. Da glave dok se ljube lebde u vazdušnom prostoru.
Video je zaista impresivan. Ali, naročito zato što tako dobro ide ruku pod ruku sa zvukom. Jer, baš ta nebeska simbolika se fenomenalno uklapa i što se tiče ritma a i ukupne zvučne atmosfere.
Ritam se sporo odmotava. Toliko je spor da na njega ne możeš da pomisliš da igraš. Możeš samo da se blago njišeš, ali ne tako što ćeš ritam korektno da pratiš, nego tako što ćeš da pokušaš da ga što dublje osetiš.
Jer, senzualnost je ovde primarna a ne ritmika. Ritam je u slużbi osećajnosti i ako pogodiš pravu emotivnu żicu, moći ćeš da izabereš tempo koji god pożeliš. Sporije ili brże, kako god – neće ti se zameriti.
Kada se uneseš u zvučnu atmosferu shvatićeš istog trenutka da si kročila na “ničiju zemlju”. Da se krećeš onim uzanim prostorom koji razdvaja dva pola kosmičkih suprotnosti.
Zato ti ovde neće biti jasno kako da shvatiš te melanholične zvuke koji ti dopiru do ušiju. Da li je to rajsko bezbriżno spokojstvo koje više ništa posebno ne żeli? Koje deluje tużno iako je u stvari apsolutno mirno i duboko srećno zato što je već prevazišlo svaku żelju i svako očekivanje?
Ili je to, u stvari, jedno melanholično stanje koje dodiruje donju granicu trpljenja. Koje je toliko depresivno i beznadeżno da više ne zna šta da radi sa sobom. Da nema više nikakve vere u bilo kakvu promenu. Da se kod njega već istrošila sva volja, sva snaga i svako poverenje.
E, tu, između tih suprostavljenih strana tumara ovaj zvuk, drżeći uglavnom neku srednju liniju koja iako tu i tamo vrdne na jednu ili drugu stranu, ipak uspeva da odrżi jedan stabilan, uravnoteżen pravac koji niti će polomiti kičmu od savijanja pod teretom patnje, niti će odlepršati u vazduh pod naletom bożanskog ushićenja. Nego će krivudajući levo-desno, između pijanstva od svetosti i greha uspevati polako da korača napred. Ka liniji horizonta koju nikada neće uspeti dostigne.
Na samom početku zvuk uleće u snop pucketavog šuma koji kao da je iz nebeskog dżaka za deda-mrazove poklone rasut po celoj okolini tako da ništa što god se čuje ne może da izbegne njegovo prisustvo. To šumeće pucketanje će biti tu od rađanja prvog tona pa do zamiranja poslednjeg.
Ali, Electro ovde neće samo da pokaże kako ume da pucketa u ritmu alternative, nego će uzeti i klasičnu solo palicu u svoje ruke. Klavijature će da utiru put zvuku napred, a bas gitara će ga kurażit’ svojim dubokim baritonom. Bubnjevi će pokušavati svojom ritmikom da razbijene haotične zvuke dovedu u koliki toliki red. U priču će ući i električna gitara da pojača solo dominaciju. Da povremeno unese nešto više dinamike. A elektronika će se potruditi da još više naglasi osećajnost. Da još bolje razvuče, da još više ulenji. Da razliveno učini još razlivenijim.
Zvuk deluje tako labavo kao da će se svakoga trenutka raspasti od te svoje mekoće. Kao da je toliko slabašan da ga samo tanušna vrpca drżi u vezi sa zemljom. Zvuci tako fino lelujaju da osećaš sasvim jasno da je njihova prirodna sredina “visoka visina”.
Ipak, iako sve deluje jako razlabavljeno, ti sasvim jasno osećaš da ovaj zvuk ima svoju specifičnu individualnost. Da iza sebe ostavlja miris koji se jasno raspoznaje. Da ovu stvar ne możeš da pomešaš ni sa jednom pre nje. Da ona ima svoj precizan genetski kod.
Što se tiče teme, ona je simbolična, neuhvatljiva, sa onoliko značenja koliko joj sama daš. Uzećemo da tema ide u pravcu da, ako ti većina każe da ideš linijom manjeg otpora, to ne treba da radiš. Neka te ne zavara ovaj meki, rasejani zvuk. Neka te ne zavede ova naizgled hipnotička somnabulija koja liči na prepuštanje, predavanje, bezvoljnost. Ne to nije to. Bez obzira koliko god te u to uveravaju.
Svet je navikao ognjem i mačem da krči sebi put napred, ali tako ništa dobro ne čini. Samo se savija pod sopstvenim teretom i grči u svojoj nemoći. Zato ti uradi drugačije. Budi “krstaš” milosrđa i neżnosti. Postiżi svoje pobede bezbriżnošću i spokojstvom. Tako što ćeš da budeš budna i da se otvaraš. Tako što ćeš led da topiš ne snagom vatre nego snagom razumevanja.
Svet oko tebe te navodi da se boriš, da krvariš, da se štitiš i zatvaraš. Sve ono suprotno od onoga što ti treba. Jer, tebi treba da se rascvetaš kao predivno cveće u proleće. Potrebno ti je da zategneš jedra i zaploviš morem svoga żivota. Iako ti često dolazi żudnja da digneš ruke i noge u vazduh i da se prepustiš tihom umiranju, nemoj to da radiš. Povrati fokus, izbistri pogled i ne pomeraj ga sa pravca koji si zauzela.
Nemoj da udaraš glavom u zid, nego prihvati ono što ne możeš i ne trebaš da menjaš. Możda ćeš se osetiti usamljena i daleka, możda neće imati ko da te podrżi, ali nastavi dalje. Bezbriżno, polako, korak po korak.
Możda će neko hteti da te vidi na kolenima, kako se saplićeš o sopstvene noge. Ali, nemoj da se obazireš na to. Zadrżi veru u svom pogledu i nastavi dalje svoju plovidbu. Mirno, bezbriżno, bez sumnje i nervoze misli o tome kako si cvet koji se upravo rascvetava.
When flowers bloom
Leaving in the springtime
We came for to sail on the sea
Some people, they want you
Lifting all your limbs
We keep your eyesight on the ball
Oh, uhhhhh uh, uhhhhh uh, ohohohoh
Oh, uhhhhh uh, uhhhhh uh, ohohohoh oh
When you've reached the wall
Give in to what you see
On a windy ocean far from me
Some people, they want
You tripping on your feet
We keep your eyesight faithful
Oh, uhhhhh uh, uhhhhh uh, ohohohoh
Oh, uhhhhh uh, uhhhhh uh, ohohohoh
Oh, uhhhhh uh, uhhhhh uh, ohohohoh
Oh, uhhhhh uh, uhhhhh uh, ohohohoh uh
(High Highs – Flowers Bloom)



INDIE SENSUAL

IndieSensual?! Šta je sad pa ovo, możda se pitaš? Diżeš obrve, nabiraš čelo u pokušaju da iz malog mozga izvučeš neki nagoveštaj, neku slutnju koja otkriva na šta bi ovaj “buket” mogao da miriše?
Ime ti sigurno neće biti od velike pomoći jer nećeš znati šta bi s njim. Neda se uhvatiti ni za glavu ni za rep. Jer, ni napolju, u spoljnom svetu, od njega ni traga ni glasa. Potpuno te razumem jer i meni to ime kao da je palo s neba. Możda nije ni čudo da sam se baš pred njim zaustavio tamo nekog oktobra 2013.
Kapiraš ovo sa godinom trinaestom? Verovatno ne, jer, i kako bi? Kao što je to već sto puta rečeno, ovaj blog nije pravljen kao klasični dnevnik kome je vreme glavna koordinata – gde se sve vrti oko toga kada se nešto desilo.
I zato, ova zvučna knjiga uopšte nema svoju vremensku dimenziju. Ona ti ne nudi “kada”, nego “šta”. Na pregledan način su ti servirane zvučne celine, podgrupe i pojedinačne stvari, ali istovremeno ti je uskraćen pogled u vremeplov njihovog nastanka.
I zato ti tako malo znači oktobar 2013. Jer, nemaš vremensku distancu da se na nju osloniš. Kada bih ti rekao da ove redove pišem drugog marta 2016, sve bi ti odjednom postalo jasno. Najpre to, koliko je mnogo vremena sabijeno u svega nekoliko redaka prostora.
Jer, evo, upravo sad mi sa ekrana nestaje naslov poslednje pesme koja je zatvorila prethodnu IndieHolyc grupu  (High Highs – Flowers Bloom) za koju u vremeplovu stoji da je napisana pre dve ipo godine.
Tada, u to vreme, je već postojala IndieSensual sa svim ovim stvarima koje su i sada tu, ali nije dożivela da se obradi u celini. Dočekala je samo to da joj se krupnim slovima na sredini strane napiše ime grupe – IndieSensual. I to je bilo sve. Tada.
Sada nastavljamo na mestu gde smo stali i više nema zaustavljanja dok se zvučna knjiga potpuno ne zaokrużi. Namerno nisam rekao “dok ne dođe do kraja”, zato što ova knjiga nije smišljena da bi se završila. Ne, ostaje da se još završe neke grupe i podgrupe koje su već unapred planirane i za koje se već sada zna koji “nameštaj” će u njih da se unese. Kada se taj posao privede kraju zvučna kuća će dobiti svoj temelj, spratove i krov. Namerno nisam rekao da će dobiti konačni oblik zato što je zvučna kuća pravljena ne da bude konačna nego vanvremenska – večito nedovršena. Jer, uvek će imati šta da se raducka u toj kući. Grubi radovi će, doduše, biti završeni, iako i tu će możda povremeno da se doda još po neki balkončić, ostava, garażica i slično (u prevodu, neke nove grupe i podgrupe). To će, naravno, biti izuzetak, jer će glavnina dešavanja u zvučnoj kući biti ne izgradnja novih nego popuna već postojećih prostorija.
Ali, ono što je najvażnije je što će tada blog početi da żivi svoj żivot “u sadašnjem trenutku”, jer će se nove stvari stavljati na blog upravo onda kada se dođe do njih a ne sa zadrškom, kao što je to sada slučaj. Jer, sada se, na primer, već zna da će se grubi radovi završiti kada se na blog ubaci oko dvadesetak novih grupa i oko stotinjak stvari u okviru njih. Tačno se zna koje su to grupe i koje su to stvari. One sada stoje u skladištu i čekaju na svoj red. A tada, kada se zvučna kuća bude stavila pod krov, neće više biti nikakvog skladišta i nikakvog čekanja. Svaki novitet bez zadrżavanja dobija svoj text, svoj video i odmah ulazi na blog. Ali, do te zvučne nirvane će morati joooooš da se “greje stolica”. I zato natrag na posao – na IndieSensual.
Na početku ovog uvodnog texta sam malo kolutao očima u vezi IndieSensuala. Malo sam joj natrljao nos da je navodno sama kriva što je ostala nezavršena – što su se baš na njoj kola slomila. Mala šala, naravno. Jer, ja volim svu svoju “decu” bez razlike. Nekada mi malo više zaokupe pażnju jedni, nekada drugi, ali, čim su prošli sito i rešeto da bi dospeli na blog, svi bez razlike, kakvi god da su, treba da znaju da uopšte ne mora da brinu da će zaraditi neki kompleks zbog nedostatka ljubavi. Biće je dovoljno za sve.
IndieSensual je jedna od retkih grupa koje su dożivele vrlo traumatično porađanje. Gledala je jadna IndieSensual na sve strane. Kucala na mnoga vrata. Ali, gde god da je došla svuda bi štrčala. Bilo je jasno da neće moći da se ubaci u nečije dvorište nego će morati da izgradi svoje. Ali, gde da se smesti ovakav zvuk. U koji zvučni kvart? Ko će joj biti prvi susedi?
Kada neka grupa trażi svoje mesto pod suncem ovog bloga onda ona najpre mora da uđe u orbitu neke krupnije zvučne galaksije. Jedne ili više njih. Na primer, IndiePopRock grupa svoju pripadnost nalazi u tri različite zvučne celine što se jasno vidi u imenu grupe. Na početku imena, s leve strane, je ono što grupu najviše opredeljuje. U našem slučaju to je celina Indie. Sredina (Pop) sa širokog Indie plana zvuk sve više konkretizuje. Krajnje desno ime (Rock) daje zvuku nijanse koje ga konačno definišu. Sve u svemu, to je Rock zvuk koji je ublażen jednim lako pristupačnim igračkim ritmom i odeven u odelo kreativne autorske alternative.
U slučaju IndieSensual, odmah je bilo jasno da je to jedan fini, neżni zvuk koji sigurno ima u sebi senzualne krvi. Ali, senzualnost je na blogu našla svoj izraz u velikom broju grupa i naziva. Sve što je osećajno, što je nešto sporijeg ritma i manje ili više sentimentalne atmosfere może da stane pod senzualni kišobran. Od Erotike (Erotic, EroticTrip) preko Alter-a (AlterBallad, AlterHolyc, AlterInspirion, AlterTrip…), Chill-a (ChillAmbient, ChillRomance), Electro-a (ElectroDance, ElectroSmooth),  Indie-ja (IndieAcoustic, IndieHolyc, IndiePop, IndieTrip…), da ne pominjemo Lounge, NewAge, Sounds, itd. Tu je, naravno, i par grupa koje svojim imenom direktno asociraju na senzualnost: Sensual, SensualTrip, Sentimental & Romantic, SentimentalDeep.
Sve to gore navedeno su mogućnosti koje se nude nekom senzualnom żutokljuncu koji gradi svoj početnički identitet. Svoju poziciju na kojoj će drugi moći jasno da ga vide i sa koje će on sam ubuduće moći da posmatra sav ostali zvučni svet.
Ali, detaljnom analizom se utvrdilo da ovom čudnom senzualcu ne stoji ni jedna već skrojena kapa jer mu je glava izgleda suviše ćoškasto. Šalim se, naravno. Sve je ovo već viđen scenario jer su baš na ovaj način nastale mnoge druge grupe. Ako nisu mogle negde da se uklope, zabole bi svoju zastavicu na neobeleżenoj teritoriji, i proglasile to mesto svojim ličnim zvučnim posedom. Da bi im komisija odobrila zahtev morali su da vode računa samo o dve stvari. Kao prvo da imaju originalno ime koje niko drugi nema. Novo ime je garant da je teritorija na koju su bacili oko zaista slobodna. Drugi uslov je da se nalaze što bliże grupama sa srodnim zvukom. Ta blizina może da se vidi i u samom imenu grupe, ali i u poziciji koju zauzimaju u odnosu na svoje najbliże susede.
U slučaju IndieSensual vidimo da u imenu stoji reč “Indie” koja ukazuje na bliskost sa alternativnim zvukom koji u sebi ima Indie aromu. To što pripada Indie II celini je još bliże određuje jer, Indie II celina u svom sastavu ima samo četiri grupe u odnosu na 17 koliko ih u Indie-ju trenutno ukupno ima.
Konačan identitet i milimetarski tačnu poziciju određuju grupe koje su neposredno ispred i iza – to su najbliżi zvučni rođaci. U slučaju IndiSensual, to je prethodno već pomenuta IndieHolyc grupa koja se nalazi odmah ispred IndieSensual i IndieDance koja dolazi neposredno iza.
IndieHolyc je po zvuku prilično različita i sa IndieSensual ima bliskost više sticajem okolnosti. Kao kada bi se nekome otac razveo i ożenio drugom żenom, dobije sa njom decu, pa sada odjednom neko nepoznati postane sestra ili brat po očevoj liniji.
Sa InideDance je potpuno druga situacija. Tu je na sceni pravo krvno srodstvo. Jer, IndieDance je, direktno kumovao IndieSensual-u tako što je sebe samog zamislio u nešto sporijem i tišem izdanju, sa możda par čašica alkohola i jednom šarenom pilulicom.
Kad već “o vuku”, samo da potsetim, da je u sastavu Indie II celine i IndieTrip grupa sa kojom bi, naizgled, IndieSensual trebao da bude “na liz daleko”.Dakle, bliże nego sa IndieHolyc-om. Ali, ipak, nije tako zato što je IndiTrip osim par pilula sebe i bocnuo u venu, a još sve to zalio litricom żestokog.
Mnogo samoubilačke melanholije se nalazi u IndieTripu – nezamislivo mnogo. IndieSensual bi bio sprżen od tog paklenog oblaka somnabulije koji je mogao da konpenzuje jedino IndieHolyc, jer on to może mnogo bolje da razume pošto je i sam delimično takav. Osim toga, IndieHolyc je nešto brżeg ritma i nešto malo vedrije naravi što mu je i dalo za pravo da bude tampon zona između Tripa i Sensuala.
S druge strane, IndieTrip je isključivo Folk-loričan. On je u pravom izvornom junkie fazonu, kome je na srcu akustika i električna gitara. IndieSensual je, naprotiv, elektro-ničan, gde se pod elektrikom podrazumeva struja elektrona koju poroizvode kompjuterske mašine.
IndieHolyc koji u sebi ima i Folk-a i Electra i koji je istovremeno i arhaičan a i savremen, s pravom zauzima središnu zonu Indie celine dodirujući s jedne strane, nelečenog narkomana a sa druge sanjara kompleksaša.
Do sada smo IndieSensual tumačili uglavnom preko onoga što nije. Preko onoga što mu je, na neki način, blisko, ali je istovremeno i daleko od njega. Możeš slobodno da pročitaš uvodne textove za IndieTrip i IndieHolyc i da još bliże osetiš tu istovremenu i igru i borbu suprotnosti koja se dešava među akterima ove Indie II celine. Kada tu celinu zatvorimo sa poslednjom IndieDance grupom postaće ti još jasnije kako sve raznolikost może da bude i slična i međuzavisna. Istovremeno i bliska a i daleka.
Kada zvuk na blogu ima reč Indie u imenu, to znači da je to pre svega jedan alternativni zvuk koji u sebi nosi manje ili više naglašen autorski pečat. Indie je sinonim za individualnost i kreativnost. Za zvuk koji dolazi iz dubine duše. Koji je na minimumu komercijale. To su retke ptice koje żive pojedinačno a ne u jatima.
Tako je i sa IndieSensual. Ako postoje neke stvari koje sigurno nikada niste čuli onda su to baš ove. Ne samo da je mala verovatnoća da ste ih vi čuli, nego ih verovatno nikada nisu čuli ni svi oni koje poznajete. Niti će ih ikada čuti.
I ako su ih możda čuli, onda su ih verovatno zaboravili. Jer, ove stvari jako potsećaju na belu buku koju svakodnevno čujemo oko sebe dok nam je pażnja usmerena na ovo i na ono. Taj beli zvuk sitnih sporednih događanja je neprekidno oko nas. Ali, mi ga ne dożivljavamo našom svešću nego našim nesvesnim umom.
Zato każemo za IndieSensual da kao da je satkan od finih niti snova. Tako je lagan i prozračan. A opet tako je prostran i sveprisutan. Ta prożimajuća nečujna prisutnost ti, dok slušaš IndieSensual postavlja dilemu da li si możda već čula tu stvar pa je se sada samo prisećaš. Ili, możda si je već sanjala pa ti je sada ovaj zvuk samo pokrenuo unutrašnju magnetnu traku na koju se svaka sitnica naše i jave i sna nepogrešivo registruje.
To stanje sveprożimajuće tihe uzburkanosti se jako dobro postiże elektronskim mašinama koje su alfa i omega IndieSensuala. One određuju ritam, one prave atmosferu, one farbaju zvučnu stvarnost u belo. Ili u crno. U belo koje asocira na sveprisutno svetlo za koje kao da ne postoji prepreka ili prostor u koji ona ne może da se ulije. A crno kao simbol kosmičkog etra u čijoj večnoj tami obitavaju sva nebeska tela i sve beskonačne galaksije.
Poređenje sa Univerzumom je adekvatno jer IndieSensual kao da se trudi da mantra na kosmičkom. Kao da użiva da se čas pojavi a onda nestane. Da te prvo uljuljka u svoju finu izmaglicu na horizontu, da bi te onda iznenada probudila nečim što nisi očekivala – potpuno drugačijim nivoom vibracija.
Ako si iz dosadašnjeg texta skapirala da je IndieSensual neko tiho kosmičko żuborenje od koga se dobija blaga nesvestica, omamljenost, i neka slična tripoidna stanja, savršeno si u pravu. IndieSensual je sve to, ali je i još nešto sasvim drugo. Jedan brżi ritam koji ima neku svoju čvrstinu, svoj jasan oblik, svoj prepoznatljiv refren koji ostaje u pamćenju. Logično je pomisliti da se ove ritmičke suprotnosti smenjuju. Da iza sanjivog dođe budno. I onda opet uspavljivanje, pa zatim buđenje. Ima toga, naravno. Međutim, to nije ono što ovde dominira. Ovde preovlađuje nešto mnogo interesantnije. Nešto zaista fantastično. Ne to da jedna suprotnost zameni drugu, nego da obe suprotnosti egzistiraju istovremeno jedna pored druge.
Kao kada bi u ustima imala i hladnu osveżavajuću limunadu a i topao mirisan čaj. Mmm, divno, predivno iskustvo, pretpostavljam. Mogu samo da nagađam da bi osećaj bio fantastičan kada bismo nekako to uspeli da izvedemo.
Ali, ako nam čulo ukusa dozvoljava samo jedno po jedno, čulo sluha će nam dozvoliti dva u jedan. Dva različita ritma i zvuka koji se jako dobro slażu. Svako zadrżava svoj sopstveni identitet koji se jasno prepoznaje, ali istovremeno svako pomaże da se stvori jedan zajednički zvučni izraz – jedna čarobna mešavina suprotnosti.
To se najčešće postiże tako što brzo i tvrdo postaju okvir u koji se zatim uliva sporo i meko. Brzi ritam najpre kreće da obeleżava svoju teritoriju. Taj ritam może da bude toliko brz da ti se učini da je deo nekog Electro ili House Mix-a ili čak nekog Pop ili Rock zvuka. Na ovom mestu i uz ovakav ritam će ti postati jasno zašto IndieSensual i IndieDance gaje najbliże rodbinske veze.
Kada se ritam ustalio i kada je definisao svoj prostor, u njega počinje da se uliva elektronski oblak koji polako kreće da te omamljuje. Da ti pred očima stvara fatamorganu bezbriżne ugodnosti koja prija tvojim čulima. Koja te zove da se opustiš, da se prepustiš. Da omekšaš svoj pokret, da ublażiš svoj izraz.
I tako jedno pored drugoga egzistiraju u jednoj čudnoj, fantastičnoj simbiozi i ono brzo, budno, energično, kao i ono sporo, tiho, sanjivo, eterično. Możeš sasvim jasno da osetiš i jedno i drugo. Możeš da ih gustiraš, da ih propuštaš kroz svoja čula i użivaš u tragovima koje ostavljaju u tebi.
Reči su najčešće u drugom planu. Reči prate ritmična gibanja zvuka. Uglavnom su deo onog tišeg sanjivog kolorita. Mantraju tiho i jednolično grleći se sa strujom elektrona koja ih obavija i prożima. Često su to reči bez żara, bez energije. Kao da su na dobroj dozi bensedina. Kao da im je żivotni smisao da šire melanholiju – jedno sumorno, setno raspolożenje.
I tako, s jedne strane, imaš igrački ritam koji mami telo na pokret. Koji potseća da su energija, volja i odlučnost tu spremni za upotrebu. A opet, s druge strane, se oseća jasna struja depresivne antienergije koja kao crna rupa u sebe usisava svaki pozitivan żivotni naboj żeleći da ga poništi i obesnażi.
I onda, u sudaru ovih dveju suprotnosti – żivota i antiżivota – se rađa jedna autentična kosmička zvučna dimenzija koja ti deluje kao neka zlatna sredina između suprotnosti. Pod okriljem te univerzalne sile Prirode, ti osećaš neko vanvremensko spokojstvo. Neku milinu koja te balansira. Koja čini to da prestaneš da brineš o bilo čemu. Ne zato što si umorna, omamljena i uspavana. Nego zato što si probuđena, prisutna i otvorena za jednu drugačiju żivotnu realnost. Realnost u kojoj ima mesta za sve suprotnosti. U kojoj sve dobija neki svoj poseban uzvišeni smisao.

Na šta vas asocira reč “iskupljenje”? Verovatno na nešto religiozno. Na neke grehe koje treba okajavati. Jer, kako nam każu, svi smo grešni i svima nam je iskupljenje potrebno. Możda je zato Joseph Arthur svoj album iz 2012 godine nazvao “grad iskupljenja” (Redemption City). Możda je osetio da ni to okajavanje nije dovoljno jer ga je još uvek pritiskao teret krivice. Hteo je da ode još jedan korak dalje u iskupljenju. I tada je došao na genijalnu ideju. Svoj dupli album od 24 stvari je rešio da pokloni svojim fanovima. Mogu besplatno da ga u celosti skinu sa Interneta. Mogu, doduše, ako żele da ostave neku donaciju, ali nije obavezno. Tek tada je Joseph konačno mogao da odahne i da razvuče usne u osmeh olakšanja.
Lepo zvuči ova bajkovita pričica, još samo kada bi bila istinita. Pa jeste, istinita je što se tiče naslova albuma i njegovog besplatnog preuzimanja sa Interneta. Da li je motiv bio baš okajavanje greha i iskupljenje to ne może da se każe.
Inače, ovo je jako dobar primer onoga o čemu je dosta bilo priče u vezi Indie muzike. Josephu nije trebala nikakva muzička kuća, neka poznata zvučna etiketa da stane iza njega, nego je jednostavno napravio album u svojoj reżiji, i onda ga poklonio fanovima. Doduše, jedno malo izdanje vinyl ploče ovog albuma może da se kupi na njegovom sajtu.
Osim toga što svira nekoliko instrumenata, on je još i slikar i dizajner pa je tako sam ilustrovao omote nekih svojih ploča. Jednom prilikom je za to dobio i prestiżnu Grammy nagradu. Dakle, pred nama je sada jedan pravi Indie-janac.
Po svemu sudeći Joseph nas ovom pesmom poziva da mu se pridrużimo. Da posetimo njegov grad iskupljenja. Da čujemo šta ima da nam każe o tom gradu.
Pričaće mnogo, a nećemo ga razumeti ništa. Jer, on reči mrmlja nerazgovetno, nejasno. Kao da namerno pokušava da im sakrije smisao. Kao da żeli da nam prenese poruku da su reči, u stvari, nebitne. Da ne trebamo da se vezujemo za njih. Da li smo ih čuli i razumeli ili nismo je svejedno. Treba da se oslonimo na zvuk, na osećaj, na intuiciju. Ipak, jedna reč kao da se nazire iz svog tog nerazumljivog buncanja. Reč koja se neprekdno ponavlja. Ako je to reč “fly” (leti), onda je njen simbolizam očigledan: sloboda, nesputanost, bezbriżnost.
Na početku bubnjevi kao u nekom club remix-u, udaraju ritmično i najavljuju da je obilazak grada iskupljenja započeo. Poruka iz naslova “Visit Us (Posetite nas) je počela da se sprovodi u delo. Zvučni darovi dobrodošlice su krenuli da se rasipaju svuda oko nas.
Bubanj i dalje drżi svoj čvrsti ritam, ali je sada tu i struja elektrona koja ublażava njegovu oštrinu. Koja počinje sve više da dominira. Glas staje na stranu te kosmičke prašine koja usporava i uspavljuje. Reči nećeš razumeti, ali će ti odmah biti jasno da taj glas doziva, da priziva. Da je kao neka himna koja slavi četiri kosmičke strane sveta. Koja żivi u ime harmonije, balansa, slobode.
Refren je baš takav – sladunjav, kao stvoren od ideala u koji se upiru oči. Kao svetlosni trag koji čovečanstvo treba da sledi na putu do večnosti. A bubanj u pozadini kao da preti i potseća da to neće biti jednostavan cilj. Da će ljudi morati mnogo da se potrude. Da ih na tom putu čeka patnja, odricanje. Da će morati da se iskupe, da se očiste.
Ali, glas i elektronski zvuk ne misle baš kao bubanj. Oni to pokazuju tako što su formirali jedan paralelni ritam – dosta sporiji i senzitivniji. U kome klavir zauzima počasno mesto. Ako bi, możda, nekim slučajem, htela da igraš na ovu ritmičku mućkalicu, jedna noga bi ti se klimala u ritmu klubskog hausa a druga u ritmu valcera.
Taj valcer ritam iako i sam malo preteći izgleda u sebi sadrżi i nagradu kao motivaciju. Potseća na to kako će samo ljudima biti lepo kada budu potpuno slobodni. Slobodni od nemira, krivice, strahova. Zato ih glas zove da ustanu, da rašire svoja krila i polete visoko u nebo. Da krenu na put buđenja. Na put iskupljenja.
(Joseph Arthur – Visit Us)


Prvo je bio Ernest Greene student sa diplomom fakulteta za informatiku i bibliotekarstvo. Ali, pošto nije mogao da nađe posao u struci, rešio je da “se ispere” od prošlosti (uzeo je pseudonim “Washed Out”) i krenuo “skroz naskroz” (debi album: “Within and Without”) da se bavi muzikom. Stvar koju slušamo (“Far Away” – daleko, udaljeno) je baš sa tog njegovog prvog albuma.
Washed Out kao da je bio veliki fan Josepha Arthura, jer njegova Far Away izgleda bukvalno kao sestra bliznakinja Arthurove Visit Us. Osim mladeża na desnom obrazu, malo veće jamice na bradi i nešto manje kovrdżave kose. Da, baš toliko male su razlike između ove dve stvari.
Taman pomisliš, ovo je stvar koja je toliko originalna da joj ni jedna druga neće moći ni na puškomet u narednih sto godina, kad “ne lezi vraże”. Evo ti još jedne koja kao da je upravo izašla iz štanc mašine. Kucnula je po ramenu svoju sestru bliznakinju i rekla: “Ja stigla, dobar dan”.
Ipak, ako se malo bolje zagledaš u tu sestru videćeš da što više gledaš to više razlika uočavaš. Nekako, ako si usmerena na detalje onda ti sve dođe nekako različito – čak suprotno. A, opet, ako gledaš samo celinu, onda imaš utisak da postoji sličnost ko jaje jajetu.
Na primer, i ovde imaš dva zasebna ritma, ali se oni u refrenu ulivaju u jedan, dok kod Arthura oni ostaju razdvojeni od početka do kraja. I ovde su reči na pola jezika, ali, ipak, nekako uspevaš da ih razumeš. Osnovna atmosfera kod obe stvari jeste tugaljiva, ali kod Arthura budi nadu, a kod Washed Out izgleda kao da su sve lađe potonule.
Dakle, zvuk otvara jedan brżi bubnjarski ritam. Samo, kod ove stvari su to činele koje svojim piskutanjem seckaju zvučni prostor na sličan način kao što to čine točkovi lokomotive dok dobuju jednoličnim ritmom krećući se preko šina.
U ovaj brzi pršteći ritam se ubacuju violina i zvončići. Violina će svojim razvučenim sanjivim zvukom pokušati da te izromantiše. Da ti nagovesti da je ovo tużna pesmica u kojoj su neka osećanja povređena, neko poverenje izigrano. Činele su sada toliko prigušene da se čuju samo kao udaljeno lupkanje letnjih kišnih kapi na ożednelom asfaltu.
Zvončići su tu da te malo prenu iz letargije. Da ti podignu umorne očne kapke koji su već dopola zatvoreni. I da ti skrenu pażnju da se ovde radi o tananim stvarima srca. Slomljenog srca i ranjene duše.
A onda sledi refren koji se ubrzava. Sada su svi na istoj strani. I bubnjevi i violina i zvončići. I svi ostali koji prate u pozadini. Sada se ono što je bilo dva ujedinilo. Sada je to jedan isti brzi ritam koji ti svojim intenzitetom prenosi poruku da je i duševna patnja intenzivna. Da je duboka. Da se velikom brzinom prenosi iz srca u glavu. Da obuzima čitavo telo. Da svaki deo tog tela saoseća sa ranjenim srcem.
A onda ponovo usporavanje, uspavljivanje, cepanje jednog na dva. Sada je to opet ona depresivna, tiha patnja koja ne vidi izlaz, koja ne może da pokrene ni svoj mali prst. I opet se u daljini čuje diskretno dobovanje kišnih kapi koje upozorava da patnja ne mora uvek da bude tiha i nečujna.
I onda, kao po najavi, sve se ponovo ubrzava. Sada je nastupila patnja koju mesto ne drżi. Patnja koja hoće da ponovo nađe svoj mir u pokretu, u hiperakciji. Koja pokušava da kroz znoj izađe iz tela.
Jer, ona ga ne gleda više istim očima. Sada ga samo tiho pozdravi dok se prošunja pored njega u prolazu. Kao kada pozdraviš nekog za koga nisi siguran da ga znaš. Sećanje ti je izbledelo, ali postoji nejasna slutnja da je to, ipak, neki poznanik iz prošlosti.
Tako se i on oseća. Kao stranac. Kao neko za koga više nema mesta u njenom srcu. 
On zna da je ona ostavila svoju prošlost za sobom. On je bio deo te prošlosti. Deo tog ostavljanja za sobom. Kolateralna šteta. Nešto što mora da se otpiše jer više nema nikakvu vrednost u sebi.
Zato ona prigušuje svoj glas u grudima kad prolazi pored njega. Zato što je zaboravljen. Zato što su misli u kojima je on bio nestale, presušile. I zato u njemu više nema nade. Nema nade jer kada vidi nju oseća neku potmulu daljinu. Daljinu koja je hladna, otuđena. Daljinu koja je prešla sve granice poznantstva.
You said hello, you passed me by
You said your heart was lost
You left your world exposed, long gone
You left your voice inside
You're far away, she's got it
You're far away, she's far
And now all the thoughts forgotten
And now all the hope is gone
You said no words as you walked past
You said it was alright
You left your world exposed, long gone
You left your voice inside
You're far away, she's got it
You're far away, she's far
And now all the thoughts forgotten
And now all the hope is gone
(Washed Out – Far Away)


Oni su The Hundred In The Hands ili THITH kako ponekad skraćeno sebe zovu. Zašto bi neko sebi dao takvo ime za grupu i kakve to veze ima sa bilo čime ti je verovatno na vrhu jezika?
U bukvalnom prevodu bi to značilo “ stotinu u ruci”. Prvo što bi możda moglo da padne na pamet u vezi sa ovim je “stotka”, novčanica od sto nečega (dolara, funti…) što bi moglo u prenosnom smislu da znači: “radimo za pare”, ili suprotno: “treba nam samo stotka za żivot, sve ostalo dajemo muzici”.
Da hoćemo, mogli bismo sigurno da iščačkamo još po neku asocijaciju, ali, koliko god da ih je, sve bi bile pogrešne – potpuno. Jer, kada čujete šta ime ove grupe zapravo znači prekrstićete se i zapitati: “Da li je ovo moguće”?
1866 godine se na američkom zapadu dogodila bitka između američke vojske i nekoliko indijanskih plemena. U toj maloj bitci Ameri su bili potučeni do nogu. To je prva bitka u kojoj su Indijanci odneli pobedu. Oko 80 američkih vojnika je ubijeno i brutalno izmasakrirano. Indijanci su ovu bitku nazvali: “bitka stotinu u ruci”.
E sad, zašto, pobogu, baš to ime, to samo Eleanore Everdell i Jason Friedman znaju. Zašto su uzeli indijanski naziv bitke, a ne američki - “Fetterman Fight” ili “Fetterman Massacre” (Feterman bitka ili Feterman masakr).
Możda zato što su hteli da każu da su oni kao ti indijanci, pleme u manjini. Tek počinju. Oko njih su mnogo jači igrači, mnogo čuveniji “generali”. Ali, oni, iako su mali, ipak će se izboriti za svoje mesto pod muzičkim nebom. Ipak će izvojevati neku malu bitku, po kojoj će możda i oni ostati upamćeni.
A możda je sve samo varka da bi se uputila jedna drugačija poruka. Ona koja, recimo, meni upravo pada na pamet. Indijanci su, u stvari, samo metafora za Indie muziku. Kao što je već rečeno, Indie je izvučeno iz engleske reči independent (nezavistan) što asocira na autorsku muziku nezavisnu od velikih muzičkih izdavača. Dakle, nema nikakve veze niti sa Indijom niti sa Indijancima.
Ali, ta metafora je ovde dobro došla da se uputi poruka da će oni (uglavnom) biti Indie autori kojima je na umu da svoju dušu udenu u zvuk, a ne da prate neku projektovanu marketinšku karijeru. Oni hoće da budu u dodiru sa izvornim zvukom kao što su Indijanci u dodiru sa zemljom, vazduhom i vodom.
Ko zna šta je prava istina. Kada neko może takvo ime da uzme za grupu onda je, zaista, sve moguće. Napolju ih svrstavaju u synthpop, dreampop, post-punk, i pazite sad, indietronics. Indietronics je jako dobar naziv koji, u stvari, znači Indie elektronska muzika.
Kod nas na blogu ima koliko hoćete Indie electrona, ali problem je kada tu veliku livadu pokušate da razvrstate u bukete. E, onda dođete do imena IndieSensual kao što je to ovde kod nas.
Eleanore peva i svira sintisajzer a Jason svira gitaru i kompjuteriše. I eto, struja elektrona je spremna za pokret koje god ime da joj daš. Pa makar je nazvala imenom bitke iz 19 veka.
Stvar koju sada slušamo se zove “This  Day Is Made” (Dan je stvoren). Kao i na našem jeziku i na engleskom ovo zvuči kao nezavršena rečenica. Očekuješ da čuješ za šta je taj dan stvoren. “For us” (za nas) ili nešto slično. Ali, ne, oni su rekli: “Gotovo – slušaj pesmu pa ćeš čuti”. I sviđa mi se što je tako – baš Indie-astično.
Za razliku od prethodnih stvari, ovo je jedan usporeni ritam koji se valja ne menjajući se od početka pa do samog kraja. Ono što pravi razliku je da zvuk, s vremena na vreme, oscilira što se tiče punoće. Nekada je taj zvuk više prazan. Ogoljen je i malo hladnjikav po atmosferi. Tada glas odjekuje kao neki svetionik koji se miljama daleko vidi na pučini.
A onda, zvuk odjednom dobije na boji i toplini. Tada je zvučna soba prepuna i u nju više ne może ništa da stane. Elektronske mašine i njihovi raznorazni efekti su stopljeni sa glasom i izgledaju kao neki parni valjak koji ukiva note u zemlju pod pritiskom.
I ovde su, naravno, ljubavni jadi u pitanju. I ovde se srce bori da se izbori. Da nekako sačuva i sebe i glavu. Ali, ono što je interesantno je da reči izgledaju mnogo depresivnije nego što ritam i zvuk to pokazuju. Po zvuku bi mogli ovu stvar da tumačimo čak i kao razdragano čavrljanje o nekim običnim żivotnim dešavanjima kojima ni na kraj pameti nije da ti plaču na ramenu. A text je, da ne poveruješ, u sasvim drugom fazonu – tuga i očajanje sabijeno u maloj flašici.
Inače, reči se ovde po prvi put jasno (odnosno normalno) izgovaraju. Nema nerazgovetnog mumlanja ili depresivnog govora kroz umorna usta. Prosto mi je żao što sam morao par strofa reči da izbacim. Znam, masakrirao sam ovu stvar, ali drugačije nije išlo.
Reči, u stvari, nisu bile problem nego ritam koji iza njih stoji. Ritam i zvuk koji mi se uopšte nisu svideli, ali uopšte. Bila je dilema – ili izreżi i ostavi ili sve napusti. Odlučio sam se da zadrżim, jer, iako su ostale samo dve strofe, i iako se ne uklapaju baš savršeno ni po ritmu, uprkos svega, jako mi se sviđaju.
IndieSensual jeste predvorje IndieDance-a i ritam mora to svojom brzinom da pokaże. A tempo ove stvari je na samoj granici da se u to uklopi. Ipak, pretpostavio sam da IndieSensual zbog specifičnosti svog zvuka neće moći da bira jelo na tanjiru koje joj je baš potaman. Moraće da se zadovolji i nekom koščicom, i nekom kożuricom. Moraće da omaże čitav tanjir ako bude htela da opstane i da se razvija. Ako żeli da poveća svoje brojno stanje.
Jer możda će na prag ove grupe doći još neka slična granična stvar koja niti jeste za ovde, niti nije za ovde. Ali możda baš zbog prtine koju joj je napravila “This Day Is Made” svojim čudnim, malo usporenim ritmom, će i takvoj novoj stvari u IndieSensual-u biti izdata članska karta i udaren pečan “primljeno”.
Ako sam masakrirao, ipak nisam ponizio. Ipak sam ukazao poštovanje. Ostavio sam posmrtne ostatke tako da mogu da se vide. Tako da może da im se oda počast. Posle regularnog texta je sa redom razmaka i u zagradi dat čitav preostali text pesme.
Ona misli da je ovo njihov dan. Da je napravljen za njih. Da pobegnu bar na trenutak od svoje prošlosti. Da se opuste i da zaborave. Da protresu svoj svet i pretvore ga u nešto drugo. Da je on podigne, da je privije neżno uz sebe. Da je dodirne i udahne joj żivot u pluća. I da tako ostane, tu. Da ne ide nikuda od nje.
To je ono što daje skraćeni text. Ali, prava drama i smisao čitave priče ide u nastavku. Jer, ona njih vidi kao dva zombija. Kao dva tela bez duše, kao dva umorna vampira koji se teturaju, čekajući da ih sunce svojim zracima pretvori u prah i pepeo. Oni kao da su zarobljeni u vremenu, u očekivanju da taj njihov momenat prođe pokraj njih.
Pod senkom meseca ona mu se prepušta, jer oseća da tako treba. Iako nije sigurna da ne greši. Jer više nije sigurna ni u šta. Verovala je da je najgore ostalo iza njih, a sada je tu i uveżbava poslednji čin njihove drame – totalni kolaps. Sve se raspalo uprkos njenim najboljim namerama. Sada żivi po intuiciji, sa ambicijom koja se zove ravnodušnost.
Brrr. Dobro je da smo ovaj deo izostavili i da smo stali tamo gde je još imalo neke nade za spas. Sada ono što treba da uradiš u vezi ove stvari je da ne misliš na reči, na text, nego da se użiviš i otvoriš isključivo za ritam i zvuk. Opusti svoje telo i uroni u svet relaxiranih tonova koji će ti doneti prijatnost i smirenje.
This day, oh-ah oh-oh-oh, is made
For us, oh-ah oh-oh-oh, to escape
This day, oh-ah oh-oh-oh, is made
For us, oh-ah oh-oh-oh, to escape
Lift up crashed out
Press against me discreetly
Kick gently, breath in, no rush to leave
Lift up crashed out
Press against me discreetly
Kick gently, breath in, no rush to leave
This day, oh-ah oh-oh-oh is made
For us, oh-ah oh-oh-oh, to escape
Lift up crashed out
Press against me discreetly
Kick gently, breath in, no rush to leave
Lift up crashed out
Press against me discreetly
Kick gently, breath in, no rush to leave
This day, oh-ah oh-oh-oh is made
For us, oh-ah oh-oh-oh, to escape
This day, oh-ah oh-oh-oh is made
For us, oh-ah oh-oh-oh, to escape

(Maybe we’re zombies, cracked
Two tired vampires burning, stumbling in the sun
Waiting for the moment to pass us by
Under moonlight, I fall against you
It might be senseless, but it feels right
I might be wrong but I could care less, I don’t know
Thought we were past the worst of it
It resurfaced now
And I’m just rehearsing for the moment to fall apart
Crashed out despite my best intentions
Living on intuition, indifferent ambitions)
(The Hundred In The Hands – This Day Is Made)


Grupa se zove The Microphones, a stvar se zove Antlers. Ali, to nije stvar koju sada ovde slušamo. Pa dobro, a zašto se onda pominje? Kakve veze ona ima? Pa, ima veze što je Peter Silberman kada je odlučio da napravi svoj bend i mislio se koje ime da mu da, konačno izabrao baš ime “The Antlers”.
Dobro, ali możda ime benda nema veze sa istoimenom pesmom od The Microphones. Ima veze, jer “ako koza laże rog ne laże”. Ako Peter każe da je tako, onda nemamo razloga čoveku da ne verujemo. A i pominjanje roga ima veze jer “antlers” u prevodu sa engleskog znači rogovi jelena. Dobro, koza je višak, ali rogovi su pravi.
Peter je, inače, sam komponovao i izvodio svoje pesme, kao pravi Indie-janac, ali je, u jednom trenutku, odlučio da napravi bend u koji onda ulaze Darby Cicci i Michael Lerner. The Antler-se napolju svrstavaju u Indie Rock-ere. Peter komponuje, peva, svira gitaru i idejni je vođa grupe.
Još jednom da pomenem onu kozu koja laże i rog, jer je Peter izjavljivao da ga jako zanimaju dubine i virovi ljudske duše. Kompleksi, strahovi, demoni i one mračne tajne koje se kriju u ko zna kojim podrumima naše podsvesti.
Evo, ova stvar koju sada slušamo “No Widows” (nema udovica) definitivno znači da rog ne laże. Da je Peter, zaista, zaokupljen żivotnim smislom i njegovim prelamanjem kroz prizmu pojedinačnih ljudskih sudbina.
U “No Widows” i zvuk i ritam i reči “duvaju u istu tikvu”. Nema nesaglasja kao što smo to imali u prethodnoj “This Day Is Made”. Sve je nedvosmisleno, apsolutno jedinstveno u pokušaju da ti prenese jedno stanje tihog očaja koji je toliko dubok da je prešao u totalnu ravnodušnost. Kada um više ni ne zanima šta će se, zaista, dogoditi sa telom. Kada se glava uopšte ne trudi da prekine to uznapredovalo stanje dezintegracije. Taj depresivni scenario koji gura čoveka na ivicu provalije.
To se dešava onda kada je situacija bezizlazna. Kao kada je fatalna bolest preuzela komandu nad telom u koje je ugrađen detonator samouništenaja. Vreme otkucava pribliżavajući se nuli – trenutku kada se sve żivotne operacije obustavljaju.
Baš tako izgleda ovaj glas u pesmi. Jednoličan, beżivotan, ravnodušan. Pomiren sa svojom sudbinom. Bez roptanja, bez grča, spokojno korača ka reci bez povratka. Čak se na trenutak może osetiti doza radosti. Nekog tihog bezbriżnog olakšanja.
A muzika prati glas. Kao posmrtna koračnica spremljena za još żivog mrtvaca kojoj, ipak, još uvek, ne  dolikuje da ti izmami suze na lice. Ne, pozvaće te na tišinu, na spokoj, na bezbriżno, sentimentalno maštanje o krhkosti żivota i o nestalnosti ljudske egzistencije.
Kao da se ušlo u jedan drugačiji svet u kome vladaju drugačija pravila. Tamo gde bi razlozi da se nastavi da se gura dalje bili jednako vredni sa tim da se sve zaustavi. Tamo gde bi radovanje smrti moglo da se uporedi sa radovanjem żivotu. I da se te obe tajne jednako posmatraju. A da posmatrač ostane neutralan – da ne naginje ni na jednu stranu.
Zvuk jeste nabijen elektronima. Ali, oni su neżno raspoređeni. Oni se ne guraju međusobom. Kao da osećaju veličinu trenutka u kojem moraju da pokażu dostojanstvo. Da spokojno sačekaju svoj red. Kao da razumeju da je vreme došlo da se oda počast. Da se isprati u miru jedan żivot koji će se uskoro ugasiti.
Eto, takav je to glas i takav je to zvuk i ritam.
Ali, hajde da verujemo, da sve, ipak, nije tako izvesno, nego da je negativan ishod samo jedna od mogućnosti. Możda se sve, ipak, neće tako odigrati. Autor nam samo izlaże šta bi bilo kad bi bilo. Hvata ga neka melanholija i on je u sentimentalnom, depresivnom tripu koji mu pred oči izbacuje slike onoga čega više neće biti ako se on ne bude vratio.
U svakom slučaju on je negde daleko. Ali, da li je on vojnik koji je u smrtnoj opasnosti, da li je bolesnik koji boluje od teške bolesti, ili je zaglavljen u poslu do guše zbog koga pada u beznadeżno očajanje? Da li je nešto četvrto ili deseto potpuno je nevażno?
Jer, ako se ne vrati neće biti udovice koja će da ga żali. Koja će da tużnu vest čuje preko telefona. Neće biti ni bašte zarasle u korov, niti deteta koje se igra napolju na mrazu. Neće biti ni košulje da se slożi i okači.
Ništa od toga neće biti jer on ništa nije ostavio iza sebe. Morao bi prvo da se vrati kući. Ali, on je i dalje zaglavljen daleko od svog doma.
Ako se njegovi točkovi zaustave i on iskoči sa żivotne staze, neće moći da upozna svoju ljubav, a neće moći ni da je prevari. Tada ni udovice neće biti. Neće biti ničega jer pre nego što je otišao ništa nije ostavio iza sebe.
Możda je, ipak, sve ovo samo jedna Peterova filozofska akrobacija. Mala psihološka aerobika da bi se um naoštrio i nastavio i dalje da “turpija”.
Jer, pričanje o smrti uopšte ne mora da ima negativan odraz u našem unutrašnjem raspolożenju. Naprotiv, może da nas još jače pogura ka żivotu. Da ga više cenimo i bolje iskoristimo vreme koje je nam je ostalo. Da postanemo još svesniji koliko smo sretni što je i dalje tako mnogo żivotnih opcija pred nama. Osim toga, dobro je poznato da tuga i psihološki rad koji se tom prilikom spontano po automatizmu samoaktivira mogu da stvore veliku dubinu u čoveku.
I zato ako se krila tako snażno zalepršaju da ih to i zaboli, ne brini. Neće se polomiti.
If I never get back home
There’s no garden overgrown
No widows in the walls
No widows left alone
No shirts to hang or fold
No kid out in the cold
No widows on the walls
No widows on the phone
If I’m stuck out here alone
If I’m stranded here all year
With just nothing left at home
No widows disappear
If the wheels jump off the road
There’s no widows left to know
No perfect love above
There’s no punishment below
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
When they shake, say the wings won’t break
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
When they shake, say the wings won’t break
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
If I’m stuck out here alone
If I’m stranded here all year
With just nothing left at home
No widows disappear
If the wheels jump off the road
There’s no widows left to know
No perfect love above
There’s no punishment below
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
When they shake, say the wings won’t break
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
Uh, uh, uh, uh, uh, uh, uh
When they shake, say the wings won’t break
(The Antlers – No Widows)


Ispiramo, ponovo ispiramo. Po drugi put se drużimo sa Washed Out. Sećate se onog tipa koji je “isprao” svoj fax i bibliotekarsku karijeru da bi se upustio u ispiranje zvuka. Da, moram da priznam da sam se i ja, doduše nevoljno, baš “naispirao” ovog njegovog texta za koji na Internetu ima jedno desetak različitih verzija s tim da nijedna nije sigurna da je ona prava.
Ovaj text je kombinacija nekoliko različitih verzija plus par mojih dodataka. Naravno, ni ovo nije sigurno da je potpuno tačno, ali bolje se trenutno nije moglo. Reči jedva da se razaznaju. Najgore je to što se potpuno različiti textovi sasvim dobro uklapaju u glas koji te svojom nedorečenošću baca u dilemu . Jer, może i ovako a może i onako. I na još pet načina.
Text je, inače, sam po sebi, malo čudan, povremeno protivrečan, često nejasan. Nimalo pristupačan da bi se njime bavilo. Osnovna ideja koja se provlači se jedva nazire a detalji su čista spekulacija – slobodno tumačenje bez velikih pretenzija da bude autentično.
Nema veze, ovde je ionako dat moj lični dożivljaj koji se uglavnom odnosi na ukupnu atmosferu koju ostavljaju zvuci u kombinaciji sa glasom. Značenje reči je uvek u drugom planu.
I značenje, naravno, może da pojača opšti utisak ako je jasno, precizno i u očiglednoj vezi sa zvukom. Ali, često nije tako. Često je ta veza nejasna, a nekada ide u potpuno suprotnom pravcu. Zvuk asocira na jedno, a reči i njihovo značenje na nešto sasvim drugo.
U tom slučaju, zvuk je uvek primadona. Njegova je i prva i poslednja. Pustićemo da nas ritam i boja zvuka nose u svom zagrljaju, a značenje i text możemo potpuno da gurnemo u stranu, ako nas iritira i ometa u użivanju.
Na zvuk ove stvari bi trebalo, zaista, da użivaš. Bez obzira da li reči razumeš ili ne. Jer, to je jedan jako dobro popunjen zvuk. Ispiranje ga nije ni stišalo niti stanjilo – naprotiv. Kao da ga je dodatno proširilo. Baci jedan ton na pod ove zvučne sobe i nema šanse a da se ne nabode na neki elektron. Jer, sve je ovde krcato elektronima u raznim oblicima.
Osim pojedinačnih instrumenata tu su i razni kompjuterski efekti koji ili deluju kao pozadinska podrška, ili najavljuju i učestvuju u refrenskim bravurama. Nekada da kao sirena za uzbunu upozore da se primiče jedno snażno emotivno prażnjenje. Nekada kao više raznih elektronskih duga koje u raznim bojama dodatno farbaju zvučnu scenu.
I glas je isto tako koloritan kao i zvuk. Ne glas nego više glasova. Jedan isti glas se često prepliće sa samim sobom tako da istovremeno slušamo njegov duplikat ili triplikat. Tu su i drugi glasovi koji se povremeno ubacuju stvarajući jedinstvene efekte sa electro solażama, pa se u trenutku może izgubiti osećaj šta je glas a šta electron.
Mekan muški glas je ta osnova koja teče od početka do kraja. I jedan żenski glas će dobiti svoju kratku solo deonicu. Glas sa jasnom dikcijom, za koji ti se čini da pripada nekom lepom licu sa naslovne strane modnog časopisa. Nekome ko ima samopouzdanja jer je svestan da taj glas ostavlja snażan efekat na slušaoca.
Ali glas više priča nego što peva. To je jedna kratka pop pričalica u kojoj glas koketira maximalno, a da pri tome ne możeš ništa da mu prebaciš zbog toga. Toliko mu to lepo leżi da moraš da mu odaš priznanje, iako jeste da je malo afektirano i prepotentno.
Glasovi i zvuk kao da su na zajedničkom zadatku da naprave jednu univerzalnu himnu kojoj teško da bi mogla da odrediš naelektrisanje. Da li je pozitivna – nije, da li je negativna – nije. Nekako je neutralna, ali sa snażnom motivirajućom intonacijom. Kao da su se suprotnosti stopile u jedninu koja vibrira himnom Univezuma.
I ranije, kod prethodnih stvari, smo imali sličan osećaj da nas glas i zvuk diżu na neku posebnu višu ravan – na neki pijedestal koji izaziva osećaj da se nešto posebno značajno dešava. Nešto što u sebi ima mnogo toga – nešto što objedinjava sve vremenske dimenzije – prošlost, sadašnjost i budućnost.
Kao sportista koji je osvojio zlatnu medalju i sada sluša himnu svoje zemlje. Tu himnu koja se pušta u izuzetnim trenutcima za izuzetna dostignuća. U tom posebnom emotivnom trenutku su sadrżani i prošlost u kojoj se sportista naporno pripremao, i trka ili više njih u kojoj je konačno pobedio. Pa, sadašnji trenutak u kome gleda zastavu svoje zemlje koja se penje na jarbolu i oseća ponos što i drugi njegovi zemljaci osećaju to isto. I konačno budućnost, żelja da se to uradi ponovo. Da se i dalje pomeraju granice i da se ponovo oseti taj isti veličanstveni trenutak.
Eto takvu atmosferu pravi ovaj zvuk. Neutralan i ozbiljan, i nadahnut i očaravajući. I sve to u isto vreme.
Osnovna tema su ovde kao što i naslov pesme każe “ti i ja” (You and I). Nerazumevanje između dvoje ljudi koji su zajedno je nešto što svi jako dobro razumemo. Nekako nam je logično da se dvoje ne razumeju. Ako bi se razumeli, to bi, po iskustvu većine, ipak, bio izuzetak.
Jer, ista ta većina je prošla kroz mnoštvo veza i upoznavanja koja su se završila zbog očiglednog nerazumevanja. A razumevanje znači da se obe strane međusobno dobro razumeju. Dakle, to je obostran odnos. Nije dovoljno da samo jedna strana razume drugu.
Razumevanje nije isto što i slaganje. Jer, dvoje mogu da se slażu jer im je iz ko zna kog razloga trenutno stalo da budu zajedno, pa (često i potsvesno) prave kompromise koje u nekoj drugoj situaciji, inače, ne bi činili.
Ili, jedna strana je vaspitanjem, svojim karakterom ili pod dominacijom druge strane navikla da se slaże, da prihvata, da se ne konfrontira i kada joj nije baš sve potaman. Możda zbog mladosti, nezrelosti, neiskustva. Możda zbog interesa. Neko bi pomislio da je na delu slaganje i međusobno razumevanje iako je u stvarnosti ono isforsirano i veštačko, jer tu nema prirodne ravnoteże. Jedna strana je prisiljena da ćuti, trpi i guta i samo zbog toga stvari naoko izgledaju u miru i skladu.
Ali, da bi nekoga razumeo, taj neko mora da ti pokaże svoje pravo lice. Mora da ti se otvori. Da ti każe ko je, on, u stvari, i šta je, zapravo. Šta mu smeta i sa čime se ne slaże. Ako sve to drżi u sebi i za sebe dok ti klima glavom, onda tu nema razumevanja jer nema ni pravog upoznavanja. Kada neko ne pokazuje svoje prave boje, tebi je lakše da zamišljaš i sama bojiš nekoga onako kako ti se sviđa. Jer onaj koji ćuti te ne demantuje. Nekada iz straha, nekada jer żeli da ti se dodvori i ostvari neku korist, a nekada jer żeli i sam da bude drugačiji nego što jeste. Pa mu se čini ako ga je neko drugi obojio u boju koja mu se sviđa, da je nekako i sam bar malo više takav postao.
Ovde u ovoj stvari imamo sličnu situaciju nerazumevanja, s tim da ona ovde ne ćuti i ne slaże se. Ali, ni jasno ne pokazuje šta żeli. Neodlučna je, sva rastrzana svojim mislima. Sve bi żelela, ali kada treba da każe šta je to, fale joj reči. Ni svoja osećanja nije u stanju jasno da opiše, i zato ih gura duboko u sebe. Jer njoj se čini da je tako misli o neizvesnoj budućnosti neće progoniti. Zato je bolje da ne zna nego da zna.
Njemu je sve to jasno i zato bi on żeleo da se ona otvara umesto što potiskuje. Da zagrli żivot i udahne ga punim plućima. Da se ne plaši da postane svesna onoga što stvarno poseduje. I neka se, već jednom odluči šta żeli. Neka odluči.
Eh, kada bi ona samo znala šta je to. Eto, nema ona ništa protiv da zaboravi na ono što joj se ne sviđa kod njega, ako on nešto učini. Ako misli da może da stvori novu zemlju po kojoj bi ona hodala i novo nebo u koje bi mogla da poveruje, onda neka. Neka bude tako. Ali, on bi prvo trebao da se odluči da li on to żeli. Trebao bi da odluči.
Decide, decide, decide, decide
Decide, decide, decide, decide
I know it's hard to hold it back
To keep your thoughts in line
You want it all, you need the words to let it go
Feelings for your love
Before you know, you keep yourself from rising towards
No future holding on
It's all you've got, you never goin’ to find it out
You'll keep it all deep low
Don't hold embrace, you know just what you've got
Don't wanna call it off
Don't wanna lie, to keep it all inside, inside
Don't wanna find it out
Under untrue circumstances, I forget all of your vain pretenses
But if you want to recreate the sea and the sky for me, I got you
Under untrue circumstances, I forget all of your vain pretenses
But if you want to recreate for me another sky and sea, I got you
Decide, decide, decide, decide
Decide, decide, decide, decide
Don't hold embrace, you know just what you've got
Don't wanna call it off
Don't wanna lie, to keep it all inside
Don't wanna find it out
(Washed Out – You and I)



INDIE DANCE

IndieDance će te izvući na plesni podijum i pošto odigraš šest stvari koje su trenutno u njenom sastavu, reći će ti: gotovo je, fajront. Naravno, jasno ti je. Ovo je poslednja grupa Indie II celine. Ali, to nije kraj drużenja sa Indie-jem. Imamo još dve celine i osam novih grupa na koje ćemo da se bacimo čim sredimo IndieDance.
Napolju (van bloga) ćeš naći sve i svašta pod imenom IndieDance. To je pojam novijeg datuma i uglavnom se vezuje za Electro zvuk. Dakle, Remix-i i obrade u Dance, Techno ili House maniru.
Često se naprave Mixevi od po sat ili dva i nalepi im se etiketa IndieDance/NuDisco. Tu se bukvalno svašta może naći. Svako może taj zvuk da posmatra iz svog ugla. Neko će da se više osloni na House/Techno osnovu igrajući se sa različitim tempom, raznim Electro efektima koji će zvuku da dodaju na alternativi. Drugi će se više osloniti na klasiku, na primer, na neku mekšu Electro osnovu koju će da aromiraju sa Jazz detaljima i tako je učine Indie specifičnom.
Skoro svaki zvuk może da se igrački Indie-zira. Recimo klasičan Pop zvuk może malo da se ubrza i ušminka nekim kreativnim Electro ritmom. Ili, neka Rock stvar może malo da se uspori i onda dodatno electronizira. Sve to może da se dešava tako što se napravi potpuno nova stvar ili tako što se neka postojeća stvar obradi i našteluje na Indie ritam.
To što napolju sve ide pod jednu istu IndieDance kapu, kod nas ovde na blogu bi otišlo na više različitih strana. Manjina u IndieDance, a ostatak u neke od sličnih igračkih grupa (ElectroDance, ElectroDisco, ElectroKevin&Germain, ElectroMix, HouseMix).
Da vidimo, onda, kakav je to IndieDance zvuk ovde na blogu?
Najlakše će ti biti da skapiraš njegov DNK u dodiru sa sličnim igračkim grupama.
Čim każemo Indie, odmah pomislimo i na Alter. Zašto? Pa, trebalo bi već da znaš. Zato što su i jedan i drugi alternativci. Svaki na svoj način. Dakle, to su uglavnom kreativni zvuci koji nisu “mainstream” – nisu ona široka reka kojom većina zvuka plovi. Ne, ovo su pre, male pritoke ili potočići koji su priča za sebe. Kreativni su i drugačiji od ostalih.
AlterDance je više klasičniji, više prepoznatljiv. Sa jačom strukturom. Više usmeren na Rock osnovu. Za razliku od njega, IndieDance je mnogo lakši, lepršaviji. Više je osećajan i istančan. Moderniji je i uglavnom Electro-niziran. Ima mnogo širi prostor da pokaże svoju kreativnost.
AlterDance je “luk i voda” za upoređivanje sa IndieDance-om za razliku kada se IndieDance uporedi sa ElectroAlternative grupom. E, tu se već dlaka cepa na dva dela. Jer, obe baze (i kod Alter-a i kod Inidie-ja) su Electro, glasovi su bitni u oba slučaja i vrlo je sličan kreativni stil. Kod nekih stvari samo mali detalji ili čak intuicija odlučuju.
Ali, razlika, ipak, postoji. U nijansama. ElectroAlternative, kako mu ime każe ima Alter koren što znači da je nešto malo više klasičan, zatvoren, teżi, jasnijeg oblika. Više ga zemlja privlači nego nebo.
Osnovna razlika je ta da je IndieDance nešto sporiji, tiši ritam. Više je nekako “sanjiv”, opušten i prepušten. Kao da je pod blagom dozom sedativa. Dok je, s druge strane, ElectroAlternative najčešće nešto snażniji, brżi. Nekada zna da bude napet kao struna.
Nekom čvrstom House ritmu bi snażni ElectroAlternative izgledao kao ok brat koji możda ima malu dozu umetničkog u sebi. A za snażni IndieDance bi odmah pomislio da nekako nije sav svoj. Da je malo čudnjikav. Deluje nekako malo obesnażeno, tunjavo. Możda je na nekim lakim drogama, możda ima ljubavnih problema.
Sada je sasvim jasno zašto se IndieSensual uglavio baš ispred IndieDance-a. Ukratko on je još lakši i lepršaviji, još sporiji i uspavaniji.
Bilo bi interesantno kada bi se razlike između ovih grupa stavile na papir i kada bi se u ruku uzela četkica za boje.
AlterDance pejzaż bi bio jasnih kontura, sa vidljivim oblicima. Tu je i drveće i livade, zelena trava, nebo, sunce. Sve u jasnom umetničkom prikazu koji nije baš uobičajen. Vidi se doza kreativne slobode i u celini i u detaljima.
Za razliku od AlterDance-a, ElectroAlternative je zadrżao vidljive oblike ali sa znatno više umetničkog dodira. U nekim delovima postoje potpuno neočekivana kreativna rešenja.
A kada se uporedi sa oba ta Alter-a, zapaža se da je IndieDance svojim umetničkim darom potpuno promenio strukturu oblika. Oni su sada jedva vidljivi. Postoji još veće bogatstvo boja i oblika. Kreativni izraz je na vrhuncu. Čvrsta struktura je umekšana, oštre ivice zaokrużene. Sve odiše mirom i spokojstvom.
IndieSensual, recimo, nije baš takav umetnik kakav je IndiDance. Zato na njegovoj paleti boja nema baš mnogo raznovrsnosti. Ali, zato se ovde svakom obliku gubi bilo kakav trag. Samo boja daje neki blagi nagoveštaj šta bi na tom mestu moglo da bude. Boje su razlivene, širina i prostor dominiraju. I opuštenost. Prijatne, lake boje te prosto zovu da se opustiš i prepustiš. Da počneš da maštaš i sanjariš.
Kao što je već rečeno, IndieDance ima jako veliki potencijal za kreativni izraz i zato nije ni čudo da ova grupa uopšte nije kompaktna – da svi izgledaju kao jaje jajetu. Ne, u ovom Indie društvancu koje je sada trenutno tu (šest stvari) su se već napravile tri podgrupe među kojima postoje vidljive razlike.
Ali, svima je zajedničko to da je svaka od stvari ili electronizirana (napravljena da izgleda kao Remix) ili je zvučno i ritmički skrojena da izgleda nešto slično tome. Razlike između podgrupa su u zvučnoj osnovi koja może biti nešto malo više klasična (Pop, PopRock) ili savremena (čista Electro osnova). Moguće je, konačno i to da je sama osnova alternativna, pa je, u stvari, njenom elektonizacijom napravljena obrada neke Indie/Alter stvari. Drugim rečima, original je bio IndieAcoustic, AlterPop, IndiePopRock ili nešto slično. Obradom je postao IndieDance.

Sečemo traku sa jednim klasičarem – “uništiteljem”. On każe da je svom bendu hteo da da neko čvrsto Rock ime pa je došao do reči “Destroyer” (uništitelj), iako je znao da muzika kojom će se grupa baviti neće sigurno biti neki Hard ili Metal Rock. Bilo mu je prosto čudno da neki drugi bend to ime već nije iskoristio. Kako każe, u to vreme nije znao da je grupa Kiss izdala album pod baš tim imenom (Destroyer).
On je Dan Bejar, pevač, kompozitor i glavna faca benda Destroyer. U stvari, kada se priča o tom bendu priča se uglavnom samo o Bejar-u. Albumi su deo njegovih zamisli i  trenutnih inspiracija, dok su ostali članovi više saradnici, odnosno učesnici na njegovim projektima.
Kao muzičara ga svrstavaju u IndiRock-era, iako on više izgleda kao neko ko i druge a i sebe voli da iznenadi tako što će svaki put da napravi neki neočekivani zaokret. Każe da mu se sviđa da stvari uvek iznova kreće od nule.
Iznenadio je sve i sa albumom “Kaputt” a posebno jednom od stvari sa tog albuma koja je sada pred nama “Suicide Demo For Kara Walker”. Čutno ime, šta li znači, pitaš se możda?
Kara Walker je jedna vrlo nadarena Afro-Američka konceptualna umetnica koja je najpoznatija po svojim umetnički izrađenim siluetama od papira na crnoj i beloj osnovi uz naglašen, rasni, socijani, sexualni izraz. Vrlo je zainteresovana za politički ambijent u kome odrastaju i żive mlade Afro-Amerikanke vezano za nekoliko stoleća istorije u kojoj je neravnopravnost, nasilje i poniżenje prema tim żenama bilo deo američke svakodnevnice.
Usputno poznanstvo se pretvorilo u saradnju tako što je Kara poslala Dan-u neke svoje ilustracije kojima je pridodala i inspirativne textove. Bejaru se izuzetno dopala “luda” ideja da po prvi put ne napiše sam text, nego da ga preuzme od nekog drugog. Inače, textovi njegovih pesama su vrlo apstraktni i poetski što se idealno uklopilo sa onim što je dobio od Kare.
Karin text je skoro u celini originalan. S tim što je Bejar te njene beleške i male paragrafe spojio u jednu celinu i nešto malo ih obradio. Negde je nešto dodao, negde oduzeo, negde nešto stavio na neko drugo mesto. I eto, dobio je reči koje je samo trebao da otpeva.
Każe se da u pesmi postoje insinuacije u vezi sa poznatim američkim piscem Ralph Ellison-om i da se text bavi samoubistvom jedne potlačene crnkinje. Bejar, s druge strane, pominje muzički bend “Suicide” i Demo ne kao ime za probni snimak, nego kao izvođenje, performans, demonstracija.
U svakom slučaju Bejar insistira da ne interpretira text, jer i sam każe da rizikuje da uđe u nešto što uopšte ne razume. Niti je Amerikanac, niti je crnac, niti je politički angażovan, niti je żena. Uostalom ne bi se usudio ništa da każe ni o delu Kare Walker jer ga ne poznaje. Kao što još manje poznaje njenu ličnost i privatnost.
Tako da postoji veo tajne vezano za to o čemu zapravo govore ti simboli i sva ta poetika u ovoj stvari. Bejaru se dopala ideja da se Karino ime nađe u naslovu. Nekako mu je to bila baš cool ideja. Kara je klimnula glavom i, voila, priča o naslovu je dobila svoj epilog.
Postoji tako mnogo texta da Bejar bukvalno ne zatvara usta. Jedva da stigne da uzme malo vazduha između strofa. Pre će, nekako, biti da pevuši nego što peva. Ali, dopada mu se to, očigledno. I sam każe da jako użiva dok tako uopšte ne razmišlja o rečima, nego ih samo pušta da mu klize iz usta.
Ne moram da te potsećam da je na ovom blogu baš to jedna od osnovnih matri – pusti jezik da brblja šta mu volja, ali zato načulji uši na maximum, jer se u zvuku krije tajna a ne u rečima.
Ono što najpre privlači pażnju, na prvo slušanje (bar u mom slučaju) je glas. Izrazito neobičan glas. Ali, nemoj da pomisliš da je neka posebna ekcentrika u pitanju. Neka čudna kombinacija glasa i pevačke tehnike. Ne, ništa od svega toga. Nešto mnogo jednostavnije je na sceni. Nešto prirodnije. Nešto što pripada svetu srca a ne svetu glave. Osećajnost je ono što pleni u tom glasu. Kakva je to samo tiha toplina. Skromna, bez pretenzija da ti se nametne, da te oduševi.
To je toplina koja ne treba da trażi dodatno gorivo za sebe, za svoje odrżavanje. Nije joj potrebno da vidi caklinu u tvom pogledu, uzdah na tvojim usnama. Ne, ova toplina je zadovoljna samom sobom što je baš takva kakva je.
Glas je mekan kao svila. Mladalački. Taj spoj osećajnosti, topline i mekoće je fascinantan. I još nešto. Bezbriżnost. Nehajno, opušteno, harmonično. Sa budnim spokojem koji samo ponekad pokaże dozu pażljivog ili čak vragolastog zanimanja.
Osnovni ton je sentimentalan, romantičan. Oseća se doza sete, neke univerzalne żalosti utkane u taj naš svet u kome żivimo. Gde se verovatno često dešava da prođemo bez pogleda pored nekoga ko bi mogao da učini revoluciju u našem żivotu – neki novi smisao, neku novu neviđenu lepotu, da bi se zaustavili pored nekoga ko će nam pokazati koliko jaka może da bude bol a koliko duboko očajanje.
Ovo je jedan Pop zvuk. Pop koji je aromiziran trunčicom Jazz-a u pojedinim momentima. Ritam oscilira. Od nešto sporijeg kada udara po sentimentu, pa do nešto brżeg kada se ubacuje truba, sax i kada romantika dostiże svoj vrhunac.
Nema ovde mnogo Electr-a, tako da ćemo ovaj zvuk teško da dożivimo kao neki Remix. Više deluje kao nešto malo ubrzani Chill, koji je više klasičan nego što je moderan. A onda reči, reči, reči. Tako da sve izgleda kao PopChill repovanje nekog ujka-dobrice.
Ali, koliko god ovaj zvuk izgledao klasično i pristupačno i poznato nije bilo nikakve šanse ni sa Pop niti sa Chill grupama. Suicide Demo… je jednostavno štrčala gde god da bi došla.
Jedino je Indie mogao da primi u sebe ovakvu dozu tihe i čudnjikave alternative. Jedino je njegova paleta boja bila dovoljno lepršava i prostrana. A ritam, iako je na granici, ipak je solidno brz da na njega możeš da igraš. Iako ova poetski zanesena fotka od Bejara te verovatno neće baš podići na noge, ali blago njihanje u ritmu će već biti dovoljno da  Suicide… opravda svoje mesto na koje je došao.
Naravno da se provukla kroz iglene uši. Jer, da nije bilo ove grupe da joj prużi utočište, verovatno ne bi imala prilike da ikada čuješ ovu stvar. Barem ne na ovom blogu. A to, mislim, da bi bila šteta. Zato, viva IndieDance!
Još jednom, oko reči i značenja, uopšte, ne treba da “lupaš glavu”. Imaš slobodu da ih zavrtiš po svom ličnom sentimentu. Onako kako ti dođe.
Mogli bi zamisliti, na primer, situaciju da on to priča sa sobom i svojim mislima dok recimo, u senci suncobrana, udobno zavaljen u polusedećoj leżaljci, ispija svoj ohlađeni koktel, sa šeširom na glavi, zavrnutih rukava od košulje i nogavica na pantalonama, dok mu stopala stoje prekršteno na suvom ucaklelom pesku.
Plaża je osrednje popunjena, a njegov pogled je fiksiran na jedno mlado zgodno żensko telo koje se nećka da uđe u vodu. Baš to nećkanje mu daje vremena da je bolje osmotri. Da mu se misli zavrte a mašta potraje u dużini jedne pesme. Pesme-pričalice.
I tada sve dolazi na svoje mesto. Bez politike, nasilja, żenskih prava. Jedan drugi svet za koji mi se čini da je i Bejaru na vrhu jezika. Tada je “you got it all...wrong…backwards” (sve si shvatila… pogrešno…obrnuto) kao da odgovara na upitan pogled devojke koja uz osmeh kao da ga pita “a šta bi ti sa mnom”.
A on “enter through the exit and exit through the entrance” (uđeš na izlaz a izađeš na ulaz) kao da joj odgovara: “malo avanture”, nešto što se obično ne radi, jer ko će još da ulazi na izlaz... “You're never gonna make it” (nikada ti neće uspeti) ono što si planirala, jer, “New York City just wants to see you naked, and they will” (New York će te svući, uspeće mu to) a ti se još nadaš da ćeš ostati svoja. “Though they'd never say so” (naravno oni nikada ne każu) kako stvari stoje.
“Sister, sister” (sestro, sestro), “this is not about me and it's not about you, I swear” (ne radi se o meni niti o tebi, kunem se) tako je to, jednostavno u svetu show biz-a. “No hard feelings, nothing personal” (nema ništa ličnog) u mojim rečima, ne ljuti se, molim te.
“Which, which, which, longings longings longings all in vain” (koja…čeżnja…sve badava), i tvoja čeżnja što misliš da ćeš uspeti, i moja čeżnja što maštam o tebi. “Another proud American, and as proud Americans, we let it slide...away” (još jedan ponosni Amerikanac, kao pravi ponosni Amerikanci koji puštaju da im sklizne iz ruku), da propuste prilike koje im se ukazuju.
“You got to say yes to another excess, let's go for a ride today” (moraš da prihvatiš još jednu priliku, hajde da se provozamo danas) ti i ja, to bi bila prilika, jedna vożnja. “In possession of eyes, that's it” (ima lepe oči, jasno je) da ne nabrajam dalje. “All of America…Free… Me” (čitava Amerika, oslobodi me). “And now that you got it all...wrong, you got it all backwards girl”…
Kapiraš, dovoljno je da osetiš neke reči, neke samo tvoje reči i onda oko njih możeš da napraviš bilo koji osećaj, dożivljaj, pričicu. Samo tvoj lični koji nema veze niti sa pravim značenjem niti sa bilo čijim tumačenjem.
Znam da su meni još kod prvih slušanja ostale u glavi između ostalog i reči: which, which, which i longings, longings, longings koje se niżu jedna za drugom. Bez ikakvog značenja i smisla jednostavno mi se svideo zvuk, ton, boja koji ostaju da lebde iza tih reči. Kada sam u prevodu video da umesto which, which, which koje se meni čini da čujem u stvari stoji, words, words, words, “ni u ludilu” mi nije palo na pamet da to promenim.
Textove stvari najčešće stavljaju na Google fanovi po svom ukusu – često i pogrešno, retko sami autori. Możda je i ovde greška u pitanju. Iako nije, za mene će i dalje vażiti: which, which, which. Mmm, ne dam ih. Pogotovo u ovakvoj stvari u kojoj i sam autor “pere ruke” od značenja i tumačenja.
I zato, możeš da se slobodno uvališ u svoju udobnu stolicu, możeš mislima da se preseliš u bilo koje vreme i na bilo koje mesto. Ovaj zvuk i ovaj glas će ti pomoći da ti osećaj bude dublji a użivanje veće.

Brown paper bag, don't stop me now, I'm on a roll
Plain brown wrapper in your pocket
Is it still the invisible man you're consorting with, woman?

Now that you got it all...wrong
You got it all backwards girl
Enter through the exit and exit through the entrance, when you can
Seen you consort with your invisible manhole

Fool child, you're never gonna make it
New York City just wants to see you naked, and they will
Though they'd never say so
Wise, old, black and dead in the snow, my southern sister

“Sister, Sister” was the name of the band
Flesh and blood, my death close at hand
Sister, this is not about me and it's not about you, I swear
No hard feelings, nothing personal, soft sculpture rides the air for free

Which, which, which
Longings longings longings all in vain
Just ask Vanity, abandoned out in the rain by the world
Another proud American...

And as proud Americans, we let it slide...away
Harmless little Negress, you got to say yes to another excess
Let's go for a ride today

In possession of eyes, that's it…
In possession of eyes, that's it…
A southern bunkhouse, blue skies up above
A kindly figure of feminine grace and wit passes for love, these days

All that slender-wristed white translucent business
Passes for love these days
Mushhead genius passes for love these days

Four more years… four more years
Four hundred more years of this shit, fuck it
I look up I see the North Star, I look up I see the North Star
When I look up at the bar through these tears

Four white pillars, Yankee-style
All of America loves to lights his pipes
All of America live to light his pipe at night
To which Dixie responds – “Freeeee...Me...”
And unlashes his sashes...

Maybe or maybe not, "fast forward" she said
Maybe once the seed is sown, "fast forward" she said
“This bird has flown south,” she said
“Don't talk about the south,” she said
It's not you, it's nothing personal
No hard feelings, nothing's there
Soft sculpture rides hard on the air

And now that you got it all...wrong
You got it all backwards girl
Enters through the exits and exits through the entrance
(Destroyer – Suicide Demo For Kara Walker)


Već u svojoj osamnaestoj Amer Michael Glabicki je znao da će se baviti muzikom, i da to mora da bude drugačije, da mora da ostavi trag. Koji umetnik ne sniva snove da menja svet? Michaelov san je da njegova muzika pomogne svetu da napravi tranziciju – iz industrijske u duhovnu.
Na ideju za ime grupe je możda došao tako što je postao bolno svestan u koliko trulom svetu żivimo. Sve je zatrovano u korenu. Uhvatila se rđa i na naše żelje i uverenja i navike i ciljeve. Kako drugačije, onda, da nadene ime svojoj grupi nego Rusted Root (zarđali koren).
Da bude samo Rocker, nije mu se činilo baš toliko gotivno. Ok, może to, ali, hajde od toga da napravimo nešto lično, nešto posebno. Da odemo još korak dalje. I tako su se Rusted Root našli u Alter-u, u Indie-ju, u raznim fuzijama i mešavinama koje je teško svrstati i u ovde i u tamo.
Kakve veze imaju Carlos Santana i Rusted Rooth? Carlos je 1969 izdao stvar Evel Ways (loše navike). Rusted Rooth je zamenio zadnje dve cifre u datumu i 1996 napravio obradu te stvari i izdao je na svom mini albumu pod istim imenom (Evel Ways).
Trebalo je dosta “grickanja noktiju” pa da “Evel Ways” pređe preko praga IndieDance-a. Ako sam za prethodnu “Suicide Demo For Kara Walker” rekao da joj ova grupa stoji skoro “ko’ piletu sise”, onda to isto vażi i za Evel Ways. Możda još i više. Jer, Suicide… ima Pop osnovu, ali je ona solidno elekronizirana, dok Evel…ima Rock osnovu u kojoj ni traga od electrona. Rock je problematičan da se svrsta negde drugde van svoje matice jer je jak kao pravac i lako może da poništi neku drugačiju zvučnu filozofiju.
Ali, Rusted…je toliko originalan i toliko “svakakav”. Toliko mu je lako da ti “podvali” baš onakav zvuk do koga ti je stalo. Primetićeš ga, pronaći ćeš ga u toj šumi ostalih zvuka i reći ćeš: evo ga, to je to. Baš to mi treba.
Kako ostati ravnodušan na taj glas koji kao da je od Micka Jaggera. Sav se pretvorio u grimasu, u bunt, u provokaciju. Čas mutira, čas zavija, čas moli, čas optużuje. Alternativa bez premca. Tu je još jedan żenski glas koji je i sam malo izafektiran. Kakav bi, inače, drugačiji mogao da bude. Jednostavno bi štrčao da je i za trunčicu normalniji.
Evo ti je link za video sa njihovog żivog nastupa, da osetiš, pre svega, tu Michaelovu sirovu energiju.
Ritam oscilira. U većem delu je to jedan osrednji ritam uz koji możeš, ako si dovoljno cool da praviš neke svoje igračke kerefeke i tako imitiraš glas. Pri kraju ćeš imati skoro minut ipo jednog snażnog bespoštednog ritma za koji će ti trebati dobra kondicija ako hoćeš da ga drżiš na uzdi.
Ovde zvuk nije elektroniziran kao što je to običaj u IndiDance-u nego je “Latino-iziran”. Imaš utisak da se čuje dosta čudnih duvačkih i udaračkih instrumenata od kojih se jasno već na početku izdvaja flauta. Dok je spori ritam u duhu cha-cha-cha, brzanjac je čistokrvna samba. A Michael, inače, od početka do kraja cepa akustičnu gitaru.
Bilo je dileme da li ova RockAlterLatino kombinacija może da se skrasi u nekoj Alter grupi. AlterRock je odmah ‘ladno otpao jer on ima dosta brżu i snażniju osnovu. Ali, AlterDance je ostao do kraja u trci sa IndieDance-om. Hitići mnogo lakše imaju prođu u Alter-u, a Evel Ways je pravi pravcati hit.
Ipak, IndieDance je prevagnuo zbog svog zvučnog prostranstva i lepršavog stila. To blesavljenje i otkačenost su, ipak, više svojstveni Indie-jancima. Čist Rock na blogu może da podnese više glupiranja (najviše zbog Stones-a) nego što to może AlterDance, koji, doduše, ima Rock osnovu u sebi, ali je ona malo više uštogljena u odnosu na Indie.
Što se tiče texta on je “luk i voda” u odnosu na prethodni Suicide…Sve jasno k’o dan.
Njemu je više “pun kufer” njenog ponašanja i kako on każe loših navika. Ako misli da on nastavi da je voli, moraće to podhitno da menja. On zna jasno šta priča i u to nemoj da sumnjaš. Dosta mu je više da je proganja po gradu. Da trčkara za njom. Da se šunja i prikrada. Tako više neće moći.
A onda, kada dođe kući našta natrči. Na mračnu sobu i praznu šerpu. Dok se ona vucara sa Jean, Joan i ko zna još s kim. Više mu je muka od te zajebancije. S tim je gotovo, na to może slobodno da računa. Ma ima da nađe devojku koja neće da pravi budalu od njega.
Tako neka zna. Moraće da se promeni. Da promeni svoje loše navike. Yeah!
You've got to change your evil ways, baby
Before I stop lovin' you
You've got to change, baby
And every word that I say is true
You've got me runnin' and hidin' all over town
You've got me sneakin' and peekin' and runnin' around
This can't go on
Lord knows you've got to change, baby, mmm
When I come home, baby
My house is dark and my pots are cold
You hang around, baby,
With Jean and Joan and a who knows who
I'm gettin' tired of waitin' and foolin' around
I'll find somebody who won't make me feel like a clown
This can't go on
Lord knows you've got to change, baby
When I come home, baby
The house is dark and my pots are cold
You hang around, baby
With Jean and Joan and a who knows who
I'm gettin' tired of waitin' and foolin' around
I'll find somebody who won't make me feel like a clown
This can't go on, yeah yeah yeah
You've got to change baby
Yeah, yeah, yeah
(Rusted Root – Evil Ways)


Skraćenice su jako dobra stvar. Ne moraš da se mučiš da izbrbljavaš celu reč od početka do kraja, nego je štrpneš malo ovde, pa malo onde, i mmm, dobiješ cool żargonsku poštapalicu, kapiš?
Nekada skraćivanje dobro dođe ako si, recimo, u javnom poslu, pa hoćeš, na primer, neku bezobraštinu da staviš u naslov filma, pesme ili štagod, a tvoj šef ili izdavač ti każe: “e, nemoj molim te da me zajebavaš, ovo ne może ovako, ‘oćeš li ti, bre, da me upropastiš”?
Eto, na primer, izraz “Crazy P” izgleda, baš onako, fino, zgodno, pristojno. Uopšte te ne zanima od čega je “P” skraćenica. Što bi te to zanimalo? Może da bude i Penis, šta te briga? Od “P” ne boli glava, je li tako?
Da, ne boli glava, ali bi bolela da je “Penis” zar ne? Da, upravo je bio “Penis” neko vreme i nekoga je verovatno bolela glava zbog toga, pa je, taj neko, našao spasonosno rešenje – skraćenicu.
Hm, mogu da zamislim da je čovek čija se uvażava pokušao slikovito da objasni kako, jednostavno, mora da se nađe drugo rešenje. Da to, jednostavno, tako ne może da stoji, jer: “nećemo valjda da ostavimo utisak da smo, prostaci, seljaci, da smo nepismeni”. I onda, pazi sad, gramatički pristup. Ne możeš dva puta da każeš istu stvar a da ne izgleda glupo. Na primer, “ona je luda, blesuša”. Ne ide, jer jedno je već i drugo. I onda, ponavljaš se bezveze, smaraš.
E, isto tako, Crazy Penis, ne pije vodu, jer je Penis ionako lud. Svačiji penis. Nema normalanog penisa, jer on uvek misli samo na jednu jedinu stvar. Pa, moraš da poludiš od tolikog silnog fokusa zar ne?
Eto, zato Penis ne może da stoji zajedno sa crazy. Nego, Penis će dobiti jednu lepu skraćenicu, recimo, “P”, a crazy, naravno, ostaje, jer ovde smo da ljuljamo brod. Da drmamo i kotrljamo. A?
Šalim se malo, naravno. Nemam pojma kako je tačno od Penis nastalo “P”, ali to se stvarno dogodilo, jer je grupa Crazy Penis posle nekog vremena, zaista, promenila ime u Crazy P.
E, sad Chris Todd koji je osnivač grupe i kome se pripisuje veliki deo ostvarenja je imao i svoju solo pričicu. Pa, onda, opet, ovde malo skrati, tamo malo produżi i, hop, evo ga nastade Hot Toddy – umetničko ime za solo projekte. Możda nije lepše od onog pravog, ali vrelije jeste, mora da se prizna.
Hot Toddy je faca u Electro zvuku još od sredine devedesetih. Producirao je, najpre, za britanske a onda i za američke muzičke etikete. Poznat je kao “dečko koji isporučuje robu”. I to dobrog kvaliteta.
Evo sada jedne njegove stvari koja je, takođe, morala malo da se krati. Čak iako ne znaš engleski, neke engleske reči si garant pokupila preko filmova, serija, muzike. Koje reči? Pa, kako koje, psovke, naravno. I zato, “Mother Sucker” neću, uopšte, da ti prevodim.
A Hot Toddy ne bi bio “hot” kada ne bi napravio stvar koja se baš tako zove. Ali pošto očigledno nije glup kao “K”, uradio je, ono što mu nije prvi put. Uzeo je ponovo makaze u ruke, štricnuo malo na krajevima i dobio baš, onako, lepu frizuricu: “Mutha Sucka”.
Mutha Sucka je jedna prava, pravcata Indie-janka. Nema ko da sumnja. Nema ko da upire prstom i odmahuje glavom. Ne. Moglo bi se reći da je to jedan od osnivača IndieDance-a. Ako ne i broj jedan koji je udario kamen temeljac. Jer, do tada je to bila jedna poljana, neobrađena, slobodna teritorija na koju je mogao svaki zvuk da dođe, da zabode svoje kočiće u zemlju i każe: “Moje”.
Verovatno pogađaš da ova stvar ima Electro osnovu. Koju drugu, jer su se sve ostale već izređale (Pop, Rock). Da, konačno elektroni. I konačno sa obe noge na zemlji, umesto balansiranja na zategnutoj żici.
Sada, na primer, nema dileme da li Mutha Sucka ide u ElectroAlternative ili u IndieDance. Ili możda u AlterDance. Ne, sada je sve prilično jasno. Sada joj je reper više House, iako će ti i House-Dance, i-Mix i-Deep reći da ni njima sigurno ne pripada jer je sporiji, mekši i zvuči, brate, nekako jadnjikavo.
Ritam je umeren ali stabilan. Ne żuri, ali deluje da svakako zna kuda ide. Oseća se neko samopouzdanje u tom jednoličnom ritmičkom ponavljanju koje stalno drżi jedan isti kurs. Odmah pomisliš: “koliko god da je more nemirno, ovaj brod će svakako stići u luku”.
Kao i mnoge Electro i Techno stvari i ovde ritam żeli da ti makar jednom odmori noge. Da ti dozvoli da dođeš do daha, da bi te, onda, opet lansirao u orbitu.
Ritam kao i sam zvuk je sastavljen iz Electro slojeva koji se paralelno prostiru kao brazde koje ostaju kada se nekoliko traktora istovremeno zaleti u plodnu zemlju spremnu za obrađivanje.
Dakle, u ovom zvuku postoji nekoliko Electro priča i pričica koje se prepliću i dopunjuju. Elektroni imaju neviđenu sposobnost ne samo da imitiraju razne instrumente nego i da kreiraju zvuke i zvučne celine same po sebi. Posebne umetničke kreacije.
Ono što je mene privuklo kod ove stvari je taj talasasti ritam koji je tako dobro ubalansiran, tako kreativno osmišljen, tako prijatan čulima, da te jednostavno ne ostavlja ravnodušnim. Electro efekti su skladni, bez preterivanja i naturanja. Kada treba da su tu, tu su. Kada ih je bilo dovoljno i kada bi smetali, nestaju, nema ih više. S jedne strane, sigurno i ravnomerno a sa druge lagano, lepršavo i pomalo bezobrazno. Mmm, ko tome może da odoli?
Glasova nema mnogo ovde, kao što bi ih bilo da smo, na primer, u ElectroAlternative-u. Nema ih, kao što ih često nema ni u House-u, Electro-u, Techno-u. Ali, to ne znači da ih, uopšte, nema.
Jedan crni glas će ti odmah skrenuti pażnju na sebe na način kao da żeli da ga dobro zapamtiš. Kao da drżi slovo dok se nekom obraća. Nekako je sav nervozan i ljutit. Svoj kratki monolog završava sa “You M*th*r Su*ker”.
A onda, još dok mu sočna psovka nije sasvim skliznula sa jezika u kadar upada tapšanje, pljesak. Kao kada gledaoci pozdravljaju glumce u pozorištu posle predstave. Ali, ovaj pljesak je krajnje dostojanstven. Ujednačen, skladan, bez iskakanja sa prave linije. Kao da je neka opera ili balet u pitanju. Što posle one sočne psovke izgleda bizarno, ali dobro, Indie-astično.
A onda, drugi glas, totalno suprotan od prvog. Kao prosjak koji ide od jednog do drugog da moli za najsitniji novčić koji je ikada iskovan. To “come on, come on, dance” je tako čudno, neočekivano. Verovatno da niko nikada nikome nije uputio takav poziv na igru.
Glasovi koji te u pesmama pozivaju na igru su uvek puni samopouzdanja koje i tebi żele da uliju. Jer, trebaće ti hrabrosti da ustaneš, pa da odeš do podijuma i onda da kreneš da igraš a da pri tom ne pomisliš da su sve oči uprte u tebe, i da se svi baš tebi potsmevaju.
Ovaj glas ne samo da ti neće dati vetar u leđa što se tiče igranja, nego će ti skresati krila dok si rekla keks. Moraćeš da poseduješ mnogo uverenja u sebe i svoje igračke sposobnosti da bi se suprostavila ovom cvilećem glasu koji ne uliva poverenje.
A ti njegovi pozivi na igru će da traju i traju i traju. Kao da im nema kraja. Kao malo dete koje je tek juče prestalo da bude beba i onda do iznemoglosti ponavlja jednu istu reč koja ti se ukiva u mozak, a ti nemaš načina da ga zaustaviš, isključiš.
Mala šala naravno. Ovaj beli slabunjavi glas je meni fenomenalan. To je ta predivna bespomoćnost koja kada se porve sa samopouzdanjem daje nešto posebno, jedinstveno, neponovljivo. To je tako celovito. To je tako Indieeeee.
You know I love music
And everytime I get so hot
It makes me wanna hold
…….. you Mother Sucker
Come on, come on, dance…
(Hot Toddy – Mutha Sucka (Original Mix)


Skupili su se 1976 a razišli se tačno deset godina kasnije. Bili su Britanci i svirali su PunkRock. Imaš ideju o kome se radi? Ne?
Njihovi textovi su bili politički angażovani, imali su svoj poseban stil, bili su neprilagođeni i buntovni. Smatra se da su izvršili veliki uticaj na kulturu tog vremena, pogotovo u muzici, na Rock, Alternative Rock.
Za vreme svog trajanja a i posle toga postali su legende za koje je neko nekada rekao a ostali prihvatili: “Jedina grupa koja, zaista, nešto znači. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih su bili na vrhuncu. Njihova slava je postala svetski fenomen. Możeš li sad? Ne?
Tokom osamdesetih (1982) napravili su planetarni hit “Rock The Casbah” koji ih je katapultirao na američku Billboard listu među prvih deset singlova (8), a njihov album Combat Rock sa koga je skinuta ta stvar je dospeo na drugo mesto britanske i sedmo mesto američke top liste. Prestiżni časopis Rolling Stone ih je stavio na 28 mesto najboljih umetnika svih vremena. Sada pogađaš. Oni su The Clash.
Sada slušamo baš tu njihovu najpoznatiju stvar: “Rock The Casbah”. Otkud ona ovde u Indie-ju, możda se pitaš? Jer, Punk grupe (PunkElectro,-Indie-Trip-Rock) smo odavno imali.
Stvar je u tome da, Rock The Casbah, koja je ovde na blogu, nije originalna verzija te stare stvari nego njena obrada. Jedna od mnogo obrada koje postoje. E, onda, sam ja tu obradu još dodatno sredio da bi dobio baš ono što mi treba. (Evo jedne interesantne žive verzije videa).
Inače, stvar je nastala tako što je njihov menadżer pod utiskom toga da je snimanje duže trajalo iznervirano pitao zašto sve mora tako dugo da traje kao ta “raga”. “Raga” je indijska reč koja označava muzički stil poznat po svojoj dużini i komplexnosti. Nastala je jedna rečenica texta sa tom reči, a onda su sledile i druge reči iz arapskog, turskog, indijskog, hebrejskog oko kojih se formirao čitav text.
Na primer, reč “sharif” koja na arapskom znači, uvażeni, od boga poslat. Pa reč, “kosher” na hebrejskom pravi, odgovarajuči, kakav treba da bude po jevrejskom zakonu. Tu je i reč “casbah” koja na arapskom znači prostor za żivot u srednjovekovnim gradovima gde je to bila tvrđava i deo oko nje, trg, itd. Slična je i bosanska reč koja je nama poznata: “kasaba”.
E, sad, ne mogu The Clash bez političkog prsta koji upire i opominje. U pozadini texta je Islamska revolucija u Iranu iz 1979 godine kada je u toj zemlji zabranjena Rock muzika.
The Clash je smislio pričicu za neku nepoznatu, neimenovanu zemlju u kojoj je kralj naredio da se zakonom zabrani Rock muzika. Stanovnici te zemlje su se aktivno suprostavili naredbi kralja i slušali su glasno po svojim kućama Rock. Onda je kralj naredio da uzlete avioni i da bombarduju sve one za koje se utvrdi da ne poštuju odluku kralja. Ali, piloti su se otrgli poslušnosti, upalili radije u avionima, i pevali “Rock The Casbah”.
Rock The Casbah je, baš onako lepo legla IndieDance grupi. I pre moje dorade se znalo da joj je ovde mesto. Ja sam je samo malo produżio tako što sam naglasio najbolje momente – i to baš one koji su je definitivno udaljili od grupa sa kojima se graničila. Gde je postojala sitna dilema, da li możda tamo pripada? Jer, na toj granici je, s jedne strane, stajala grupa Funk, a sa druge grupa HouseDeep.
Zvučna osnova je neka mešavina između Funk-a i House-a. Ako bi bio Funk, onda bi to bila neka verzija koja ima brżi ritam i koja je u modernijem obliku Remix-a. Tamo gde ima texta, ali tek tu i tamo. U izvornom Funk-u su textovi obilni i imaju bitnu ulogu jer se njima šalju političke i svake druge poruke. Naravno, to je sve umotano u crni żargonski govor i posebno underground ponašanje na sceni.
HouseDeep se čak više pribliżio od Funka jer je House uglavnom u Remix fazonu, ima manje ili nimalo textova i često może da ima u sebi modernizovane Funk zvučne celine sa instrumentima kao što su truba, sax i slično.
Sve to jeste jako blizu ovoga, ali postoje i definitivne razlike. Prva je da je u ritam Rock The Casbah ubačena i latino nota koja daje dodatno ubrzanje i u samba je fazonu. Tu će Funk da otpadne u startu iako će HouseDeep i dalje da ostane u trci jer to njemu nije baš mnogo strano.
A onda dolazi glas – ili tačnije rečeno, udrużeni glasovi koji definitivno prave granicu koja više ne może da se pređe. I Funk a i House će da ti se kiselo nasmeju na ovaj glas. I odmahivaće ti glavom sa negodovanjem. Ovo definitivno nije njihov fazon. “Ne, ne, gospodine. Nema toga ovde kod nas”.
Toga nema kod njih zato što je ovo jedna sasvim druga priča. Zato što je ovo glas belog (britanskog) bunta. Tu nema mnogo kolorita i kerefeka kao što ga ima u Funk pričalicama, niti ima elektronizovanog ljudskog glasa kao u House-u.
Ne, ovo je po atmosferi blisko nekom hipie izrazu, nekoj slaboj, ali upornoj dozi usmerenja koja te lomi kao što “tiha voda breg roni”. To je onaj otpor iznutra koji te uhvati snażno u klinč i ne da ti da mrdneš, kao kada ti se piton obavije oko tela i počinje polako da ti krcka koščice snagom svojih mišića.
A ono što je najvażnije, ovde je borba ne mrštenjem i stiskanjem pesnica i zuba nego osmehom i igrom. Radošću i ushićenjem. Texta u ovoj obradi ima jako malo u odnosu na origial. Ovo je namerno urađeno tako da bi se osetio taj efekat pozitivne mantre koja se neprekidno ponavlja. Da bi se stvar dodatno Indie-zirala.
Većina texta każe: “Sharif don't like it, rockin’ the Casbah, rock the Casbah”. Dakle, visoko uvażenom se ne sviđa što je grad pod Rock okupacijom. Njemu to nije u redu (kosher), ali nemoćan je da se suprostavi. Jednostavno ne może to više da podnese.
Dok elektroni imitiraju avionski napad ili te sax drżi u neizvesnosti šta će sledeće da se desi, glasovi ne prestaju da odjekuju. Da mantraju svoju radosnu poruku koja bi ti, čak i da ne znaš o čemu se ovde radi, samo svojim zvukom, osvojila srce.. Koja izgleda kao da čitav Univerzum vibrira jednom istom talasnom dużinom: “Neka pobedi żivot, neka pobedi żivot”.
Sharif don't like it
Rockin’ the Casbah, rock the Casbah
Sharif don't like it
Rockin’ the Casbah, rock the Casbah
Sharif don't like it
He thinks it's not kosher
Rockin’ the Casbah, rock the Casbah
Sharif don't like it
Fundamentally can't take it
Rockin’ the Casbah, rock the Casbah
(The Clash – Rock The Casbah (Remix)


Ne zna se mnogo o njemu. Osim da je Italijan. Da se zove Salonia Gianluca. I da je DJ i producent. Mister Salo je njegov muzički projekat u oblasti Indie Dance/Nu-Disco, House i Deep House zvuka.
Sada nam se Mister Salo predstavlja sa stvari “Love You” (volim te) sa njegovog istoimenog skraćenog (EP) albuma.
Ne może u IndieDance ništa brzo, lako i jednostavno. Ne, bilo bi suviše dosadno. Ovde je bila, recimo, dilema ne samo gde, nego i da li uopšte? Nekako mi stvar na prvo i drugo slušanje nije baš naročito legla. Ok, bilo je jasno da je dobra, ali da bi neka stvar ušla na bilo koju listu na blogu mora da bude više nego dobra. Mora da bude odlična.
Ipak, posle još par slušanja nestala je i ta dilema. Stvar ne samo da mi se svidela, nego mi se baš opasno primila. Rekao sam sebi: “Mora negde da uleti pa šta god da košta”.
Ali, gde sa njom?
Da je čudna, da je posebna, da je delikatna – jeste i jeste i jeste. Dok ne dođeš u situaciju da treba negde da je smestiš, izgleda ti da će oko toga biti sve ok. A, onda, kada dođe trenutak da to i uradiš, nastaju problemi.
Jer, nije sav mogući zvuk na blogu obuhvaćen grupama. Postoje veći ili manji slobodni prostori koji su nezauzeti, jer, ili taj zvuk još uvek nije došao do mene u obliku neke prihvatljive stvari, ili mi, jednostavno, ne leżi, pa sam ga gurnuo u stranu.
Prosto mi se čini da neke stvari koje treba rasporediti u grupe kao da imaju više od par nogu. Jednom nogom su, na primer, na toj slobodnoj teritoriji gde još nikoga nema (ni grupe, ni celine), a sa druge dve, tri ili više nogu su zakoračile u neku već postojeću grupu.
E sad, da bi postala član neke grupe, moraš makar još jednu nogu da podigneš i pridrużiš je nozi koja je već u neku grupu zakoračila. Kada se to desi, onda će sve one druge noge na drugim stranama morati da se podignu i pridruże se onom paru nogu koji već stoji u izabranoj grupi.
U ovoj našoj situaciji sa “Love You”, jedna noga bi ladno mogla da bude u ElectroDisco-u. Kada ne bi bilo glasa koji malo (više) zbunjuje i kada bi se ubacio još neki dodatni electro efekat, Love You bi mogla da bude stvar koja opasno pali vatru u nekom klubu.
Ritam joj je čvrst, agresivan. U tipičnom ElectroDisco maniru koji se ponavlja i insistira. Koji ima i dubinu i snagu da te digne sa stolice i baci na podijum.
Druga noga je u HouseDance-u, jer HouseDance ima vrlo sličan ritam sa ElectroDiscom. Male su razlike. Osnovna je ta da HouseDance ima jaku priču. Reči i text su vrlo vażni i temeljni. Imaju svoj uvod, razradu, refren…itd. Zato bi HouseDance pozdravio kada bi Love You imala još texta i kada bi on bio još više razrađen za razliku od ElectroDisco-a kome je i ono malo texta previše.
Inače, ritam bi mogao da se uklopi u HouseDance jer nije baš tipičan ElectroDisco. Negde je na granici između ove dve strane. Još neka varijacija koju bi propratio glas i evo, HouseDance bi se obradovao novom članu.
Ali, ovaj mnogonożac ima još jednu nogu. I to fakat snażniju od svih drugih. I da čudo bude veće, ta noga dolazi upravo iz Indie-ja. Iz IndieNewWave-a. Odakle sad pa ovo?
Zvuk je glavni krivac za ovu zavrzlamu. Jer, ta gitara. Da, ta gitara koja ima te svoje rifove koji su identični kao u NewWave-u. I u AlterNewWave-u i u IndieNewWave-u. AlterNewWave nam je već bio na blogu. Znaš oni PostPunk-ovci koji nose smešna odela, frizure, pa naočare. Izgledaju nekako iščašeno nalickani, sa izafektiranim glasovima koji se krevelje manje ili više. Ako su više agresivni, manje ulickani i imaju Rock bazu onda vuku na Alter, a ako su leżerni, cool, rasejani i bezopasni, onda idu na Indie.
E, ta gitara sa zvonkim tonom koji ti pred oči donosi samo dve reči NewWave je gitara u Love You. Nema greške, sumnje, nema dileme. To je to. I ova gitara je prilično agresivna, tako da po tome bi ova stvar lakše mogla u Alter nego u Indie.
Ali, NewWave ima još jedan instrument koji mu kreira atmosferu – sintisajzer. Taj synti ume da pravi efekte koji su baš karakteristični za NewWave – koji su njegov znak raspoznavanja. I njih ima u Love You. A oni su veće obeleżje Indie-ja nego Altera.
Konačno je presudio glas. Glas za koji osećaš da bi mogao, kada bi hteo, da se oglasi lavljom rikom, je ovde skrušen, bojażljiv, gleda sebi u bradu. Svoje je najbleđe izdanje koje postoji. Prosto se izobličio od te knedle u grlu koja je tako pritisla glas da ga jedva pušta napolje.
E, taj glas je definitvno opredelio ovu stvar ne samo za IndieNewWave a ne za AlterNewWave, nego i u vezi ElectroDisco-a i HouseDance-a. Takav glas nijedna od ovih grupa jednostavno nema.
Pa zašto onda Love You nije otišla u IndieNewWave. Nije zbog ritma. Ritam je u Love You suviše snażan i brz. IndieNewWave i ako bi imao brzinu, pa čak i snagu, imao bi drugačiji igrački fazon. Onaj koji ima nešto više kreativnih varijacija, ali je po izrazu više otsečan i nekako jednoličan.
S druge strane, ritam u Love You je mekši, više se giba ujednačeno, više plovi, više je sexy. Sa tim ritmom su ti igrački pokreti elegantniji. Możeš da praviš više kombinacija. Sve je u obliku Remix-a. Sve je nabijeno elektronima koji mogu da prskaju od snage ili miluju od neżnosti. To sve i nije baš NewWave.
I sada kada podvlačimo crtu postavlja se pitanje: Ko drugi bi bolje nego IndieDance mogao da prihvati ovakog čudaka? Definitivno niko. Videli smo koliko je samo različitih glasova IndieDance bez problema usisao u sebe. Prvo meki, neżni od Destroyera, a onda, sasvim drugačiji – neobuzdani od Rusted Roota.
A i što se tiče ritma se videlo koliki je svaštar. I Pop i Rock i Latino i Electro i usput razne mešavine koje iskrsnu tu i tamo (Funk/Hause). Evo sada je obogatio svoju paletu zvuka i sa NewWave-om. Nismo dżabe rekli nešto ranije da je, kada se uporedi sa drugim igračkim grupama, paleta zvuka IndieDance-a najbogatija. Na njoj se nalazi najviše prostora za kreacije, za čuda, za iznenađenja.
Hajde da vidimo na kraju zašto se taj glas toliko usukao? Zašto ima knedlu u grlu? Pa zbog nje, naravno. Zbog čega drugog?
Ne ide im nikako zajedno i on baš pati zbog toga. Pokušava da popravi stvari, ali, izgleda da nikako ne uspeva u tome. Evo, ona mu je rekla da ne żeli da je on isprati kući. Bili su kod njega i on se baš potrudio da joj ugodi. Ali, zabava je loše ispala, to mora i sam da prizna. I sada ona ide sama svojoj kući, a on bi tako żeleo da ostane. Ili da mu bar dozvoli da je isprati.
Da, ona očekuje od njega da je voli, da mu je stalo, da bude prema njoj fer i korektan i da je čuva kao najveću dragocenost. Ali, on to već sve radi. On je baš takav prema njoj. Ali ona ne misli tako. Ona sve to vidi drugačije.
Ono što je mene privuklo ovoj stvari je ta igra suprotnosti koja je tako izrażena i uverljiva. Taj čvrsti ritam koji izgleda kao odlučni Spartanac koji se spremio za marš od hiljadu milja uveren da ga niko i ništa neće skrenuti sa postavljenog cilja. A sa druge strane molećiv, bojażljiv glas koji se prosto izvitoperio od żalosti i patnje.
Borba suprotnosti je ono što čini da svet bude onakav kakav jeste. Jer ko bi ikada mogao da zna šta je snaga ako nikada nije upoznao slabost.
So you said you leave me home
Oh I wish that you weren’t gone
A party couldn’t be more wrong
So I ain’t gonna take you home
Expect me to love you
You expect me to care
Expect me to treasure you
You expect me to be fair
So you said you leave me home
Oh I wish that you weren’t go
A party couldn’t be more wrong
So I ain’t gonna take you home
Expect me to love you
You expect me to care
Expect me to treasure you
You expect me to be fair
So you, so you, so you, you home
Ah, yeah, treasure...
(Mister Salo feat. Sanna Hartfield – Love You (Original Mix)


Bertie Blackman je iz Sydney-a, iz Australije. Počela je da se bavi muzikom 2003 i aktivna je do danas. Imala je sreću da je već sa prvim albumom dożivela uspeh. Ali, u to vreme je njena muzika bila potpuno drugačija. Krenula je sa Folk-om, akustikom. Svirala je afričke perkusije.
Kasnije prelazi na Rock, na električnu gitaru. Formira svoju grupu. Peva, svira, komponuje, producira.
Stvar “Thump” (tresak, udarac) koju sada slušamo je sa njenog albuma Secrets and Lies koji je napravljen u Remix izdanju. Dakle, ta Remix obrada njenog originala je sada na redu.
To sa Remixima nije ništa neobično, jer se u današnje vreme remixuje sve i svašta. Hoćeš da povećaš ukupan tiraż, da proširiš poznatost na nove grupe fanova, da modernizuješ, da produżiš vek trajanja. Może. Napravi Remix. Ne voliš. Ok, ali, ipak, napravi. Ne może da šteti.
Kod ove stvari nema dilema vezano za “gde” i za “kako”? Ne, sve je potpuno jasno. Sećaš se kada je u uvodu za IndieDance rečeno da mu zvučne osnove mogu biti različite. Već smo dosta njih imali prilike da čujemo. Imali smo Pop, Rock, Funk/House. Rekli smo da osnova może da dođe i iz samog alternativnog zvuka, bez obzira da li je Alter ili Indie u pitanju. U prošloj stvari smo imali IndieNewWave osnovu. Sada je Alter na redu. Tačnije AlterNewWave.
Kada sam čuo originalnu verziju ove stvari, pomislio sam da bi i ona możda mogla u IndieDance. Nekako mi je tako zvučala. Međutim, kada sam malo bolje pustio uvo, osetio sam da ima višak Rock-a i manjak elektrona i da bi joj zbog toga IndieDance svakako pokazao prstom “no, no”. Original ne može, ali je zato Remix više nego dobrodošao.
Ritam je, inače, ovde vrlo interesantan, iako je već viđena priča. Imali smo, sećaš se, sličnu stvar na par mesta u prethodnoj IndieSensual grupi. To da je ritam solidno brz u startu i da drżi taj tempo manje – više do samog kraja. Ali, glas ima varijacije – od sporog ka brżem – što čini da izgleda kao da ima više različitih ritmova koji se smenjuju, iako je, u stvari, to samo varka – zvučna iluzija.
Sličan utisak se postiże i elektronizacijom. Tako što u strofama sa textom elektroni beże u mišiju rupu i ne izlaze iz nje dok na scenu ne stupi refren. Tada će elektroni ponovo da ispune čitav prostor svojim zvukom. A za glas će ostati toliko malo mesta da może da se oglasi samo nekim mrmljanjem, uzdahom i slično.
Da postoje samo strofe sa textom i ništa drugo “Thump” ne bi imao nikakve šanse u IndieDance-u. Ni najjača veza mu ne bi pomogla. Ni moja jaka żelja da ga vidim baš tu.
Jer, te textualne strofe su tako spore i tako ogoljene. I originalna verzija i Remix zvuče skoro identično. Moraš da sačekaš ritam i zvuk koji će doći kasnije da bi mogla da każeš: “Aha, ovo je AlterNewWave”, ili “da, sada je jasno da je ovo IndieDance”.
Elektronski ritam je vidljiv u trenu čim glas obavi svoju rolu u strofi. Electro efekti još više doprinose da se zaboravi utisak sa glasom i textom i tada stvar zvuči kao pravi Remix. Čini ti se da se ritam ubrzao iako je on, u stvari, ostao isti, samo ga glas svojim polu ritmom više ne sputava.
Ovo jeste Dance stvar i ti ćeš moći da baciš telo u pokret ako to żeliš. Malo će za vreme strofa da ti bude smorno, ali vredi se potruditi, jer je preostali deo baš dobar za đusku. Tempo nije mnogo brz i zahtevan. Više je u nekom trip fazonu. Ritam te tera da se użiviš u njega i da mu se prepustiš.
Kako stvar ide ka sredini tako zvuk postaje puniji i bogatiji Electro efektima. Strofa će da ima tri, ali između njih je prostor nakrcan elektronima. A onda, mmm, poslastica. Zadnja puna dvaipo minuta (što je skoro polovina stvari) samo dens ritam bez texta. Dovoljno vremena da zaboraviš na text i da se prepustiš igri.
Ipak, ja ne bih text gurao u stranu jer to nisu samo reči nego i glas. A taj glas mi je baš onako na nivou. Tako je u dobroj vezi sa textom. Fantastično ga interpretira. I nervozan je i nestrpljiv i pun emotivnog naboja koji vrca na sve strane. A kada te uvodi u priču i kada je nešto mirniji, odmah ti postaje jasno da je to glas koji se sviđa. Koji pleni svojom bojom. Ima on i kvalitet neosporno, ali će te pogoditi ta iskrenost, ta otvorenost. Kao da je glas sam sa sobom u svojoj sobi u koju niko nema pristupa, pa może da otvori dušu i izbaci iz sebe ono što ga tišti.
Kako strofe napreduju tako glas postaje sve nemirniji. Skoro je opipljivo kako u pojedinim trenutcima glas treperi od uzbuđenja i kako počinje da škripi kao nepodmazan motor. Kao da mu je knedla zatvorila prostor pa ne może da prođe kroz grlo. Kao da osećaš to srce koje lupa, taj plitak dah koji zbog pomanjkanja energije pevanje skoro da na momente pretvara u govor.
A kada se glas izbori sa strofama i kada dođe do Electro deonica, onda se tu i tamo čuje kako tumara levo i desno. Sav je isprekidan, slabašan, kao da je u nekoj somnabuliji. Prosto ti pripadne żao da slušaš to mučenje, tu očiglednu patnju.
Na primer, to kada ona u trenutku govori šta bi uradila za njega, pa onda usledi to “for you” (za tebe) koje se ponavlja nekoliko puta sa toliko żara i čeżnje koje nekako i ti moraš da istrpiš jer će te čvrsto uhvatiti za vrat.
Ali, to nije sve. Sada dolazi “come here, come here…” (dođi, dođi kod mene, vrati se…) u talasu ponavljanja od skoro dvadeset puta neprekidno. Pa onda malo nepovezanog buncanja, pa onda još jednom isti takav talas koji moli, koji preklinje. Sav taj emotivni naboj se dešava između strofa i naročito u drugoj polovini gde je zvuk sasvim izgurao text.
Możda misliš da ovo baš i nije najbolji ambijent za đusku. Da je je malo “freaky”. Jeste malo, ali je jako, jako dobro. A kada je nešto dobro, onda nekako postaje sastavni deo żivota i lakše se prihvata. S druge strane, većina dobrih stvari govori o problemima i emotivnim patnjama, ali je, zato, zvuk taj koji dominira i koji te nosi. Ako neka Dance stvar ima “teške” reči, ritam i zvuk će to, ipak, moći da ispeglaju. Nekako se shvata da ako smo tu da se zabavimo, i ako ti zvuk daje priliku za igru, onda treba da bude igra. Igra, bez obzira na reči.
Ali, ova stvar może da se dożivi i na potpuno drugačiji način. Na taj da joj emotivno priđeš. Możeš da se njišeš malo, koliko da ispratiš ritam, ali tvoje glavno usmerenje je na priču, na text koji je izuzetno poetičan. Koji će ti ako mu se prepustiš zapaliti maštu i rasplamsati emocije.
Możda će ti i oko zasuziti na trenutak ili dva. Nema veze, sve je to sasvim ok. Możda će te sve potsetiti na neku tvoju bolnu prošlost ili nečiju iz okoline ili sa filma koji obożavaš.
Sam text sa svojim simbolima, sa svojim snażnim slikama je podigao emotivno punjenje na kvadrat.
Ja naravno, uvek stavljam primat na zvuk. Tako je i ovde. Ali, i ovom textu se mora odati veliko priznanje za doprinos. Jer, bez njega bi sve izgledalo sasvim drugačije.
Njena mašta i sada radi dvesta na sat kada je on u pitanju. Iako više nisu zajedno, ona oseća u nekoj najtamnijoj ulici, daleko, na kraju sveta, miris njegove koże. Koże koja otkriva njegovo golo telo njenom pogledu.
Njegovo lice nagnuto nad njom je u oblaku dima. Ona nema nikakav strah. Ništa ne może da joj naudi osim te zapaljene cigarete koja joj se unosi u lice. A onda tresak, pa još jedan.
Njena snaga je slaba, sada kada joj više i nije potrebna. Sada kada grešnici leże i spavaju. Ona sada żeli samo jednu stvar. Želi njega. Želi da on dođe kod nje. Želi da joj se vrati.
I ako bi noć zauvek trajala, ako nikada više ne bi bilo svetla i ako nikada više ne bi mogla da ga vidi, ona ne bi odustala, ona se ne bi predala. Ne, nikada. Ona bi se i dalje borila za njega, za njega. Zato ga zove da se vrati, da se vrati.
Sada joj je sasvim jasno šta oseća. Iz nje izbija nešto što je postalo jasno kao dan. Jasan osećaj da i on čeka, da se nećka, ali da ipak polazi, da prilazi. A ona neće više ništa da čeka. Iako u njenom unutrašnjem svemiru postoje strašna i skrivena mesta koja ulivaju strah i slabe veru, ona, ipak, neće više da čeka. Neće jer i do sada je samo to radila. Neće više. Samo neka dođe. Neka dođe kod nje. Neka joj se vrati.
In the darkest street, far away from here
I can feel your skin, stripped and bare
And my only threat, is a burning cigarette
A smoking face, upon me, me
Thump, thump
Now my strength is weak
And the sinners lie sleeping
And you're all I want, come here, come here
And if only the night was forever I'd fight
For you, for you, for you, for you
Come here, come here, come here, come here
Come here, come here, come here, come here…
Thump, thump
Now I see, I'm starting to feel
All alone you wait, running slow to here
And inside my space, is a hidden place
I don't wanna wait, 'cause I'm always waiting
Come here, come here, come here, come here
Come here, come here, come here, come here…
Thump, thump
Come here, come here, come here, come here
Come here, come here, come here, come here…
Ahhhhh
(Bertie Blackman – Thump (Wild Turkeys Remix)



PLAYLIST INDIE TRIP (3 Songs)


PLAYLIST INDIE HOLYC (4 Songs)


PLAYLIST INDIE SENSUAL (5 Songs)


PLAYLIST INDIE DANCE (6 Songs)